Brojni štovatelji Karmelske Gospe i članovi Škapularske bratovštine pohrlili su k Majci Božjoj i na uočnicu njezine svetkovine 15. srpnja 2021. godine, u njezino svetište, u Stepinčev Karmel. Zahvalno misno slavlje predslavio je mons. Antun Sente, ml., rektor Nacionalnog svetište Sv. Josipa u Karlovcu. Uz njega su bili ministranti i čitači: Ana Purković, Luka i Lea Balaško.
Na početku homilije mons. Sente je zapitao vjernike zbog čega su večeras došli ovdje? Isto tako upitao ih je da li čuju Isusove riječi: ‘Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni’? Da li očekuju da će im Isus dati odmora? A zatim je ustvrdio da vjeruje da je to glavni razlog njihova dolaska.
Isto tako je rekao da čovjek misli da su neka druga vremena bila bolja, kao i neki drugi prostori. Kada smo bili u ratu, molili smo za mir. Kada smo bili u krizi, molili smo da iziđemo iz krize, tako je i sada s iskustvom Covida 19. Ograničeni smo u nekim svojim ponašanjima i kretanjima, pa želimo da to što prije prođe. To nam stvara opterećenje. Jedino nas dragi Bog može tu rasteretiti.
„Zanimljivo, Isus ne govori da će nas razriješiti križa, nego ‘jaram je moj sladak i breme je moje lako’. Ima se dojam kao da čovjek ne može živjeti bez jarma i bez bremena. Lako to možemo vidjeti i na starozavjetnom narodu. Dakle, nije teško zamisliti kako im je bilo u Egiptu jer su bili robovi. Ali isto tako znamo, da kada su bili na putu u Obećanu zemlju, da su vrlo brzo prigovarali Mojsiju…Takvo je ljudsko srce. Ono nikad nema mira niti odmora dok se ne smiri u Bogu, kao što nas uči sv. Augustin: ‘Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože.’ Zbog toga, kada Isus govori da trebamo doći k njemu sa svom svojom opterećenošću i izmorenošću, zapravo nas želi poučiti životu, “ naglasio je propovjednik.
Isus ne nudi da će otkloniti breme i jaram, nego da će ga učiniti slatkim i lakim. Sam Isus nije nas spasio lijepim propovjedima, pa čak niti izlječenjem od različitih bolesti, pa ni uskrisenjem Jairove kćeri, nego prihvaćanjem volje Očeve, prihvaćanjem križa. Isus je dozvolio da bude raspet. Tim trpljenjem, bremenom i jarmom Isus Krist nas je spasio, ali nam je jasno pokazao da prihvaćajući križ zapravo čini nešto čime pobjeđuje svako zlo, dajući svoj zemni život iz kojega onda klija radost uskrsnog jutra. To je zapravo glavna poruka Isusa koji nam neprestano iznova govori da trebamo k njemu doći da bismo onda shvatili da svako naše breme i svaki naš jaram ako se stavi u Božje ruke ili prikazuje za svoje bližnje više nije teret, muka, nego radost iz koje izvire radost uskrsnog jutra, misli su mons. Sentea.
Na kraju homilije rektor je poručio vjernicima da je Isus svojom smrću i uskrsnućem obećao da će se brinuti za svakoga od nas i da je s Isusom sve moguće.
Prije svečanog blagoslova, vlč. Andrija Miličević koji je ispovjedao hodočasnike, zahvalio se dragome Bogu na njegovoj dobroti i blizini, kao i mons. Senteu na misnome slavlju i nadahnutoj homiliji i duhovno-molitvenom zajedništvu sa sestrama karmelićankama. Isto tako uputio je riječ zahvale prisutnim vjernicima koji su se kroz dane trodnevnice spremali za svetkovinu Gospe Karmelske, ispovjedali se, primali sakramente i oblačili Gospin škapular.
Redovnik monfortanac, o. Zdravko Barić, SMM, predslavio je, u srijedu, 14. srpnja, 2021. godine Euharistiju na drugi dan trodnevne priprave za svetkovinu Gospe Karmelske u Brezovici. Uz njega je suslavio trajni đakon Željko Kovačević iz župe svetog Martina biskupa iz Pisarovinske Jamnice, te ministranti i čitači: Dora Nestić, Ivona Kubalo i Luka i Lea Balaško.
U uvodnim mislima, o. Barić je istaknuo, da je sv. Misa čas kada se Božja milost spušta na Božji narod. Isto tako je posvijestio da su Isus i Marija tu prisutni, te potaknuo vjernike da otvore svoja srca kako bi primili Boga živoga.
Na početku prigodne homilije spomenuo se sv. Male Terezije i njezinog odnosa prema Presvetoj Djevici Mariji, koju je mala svetica rado nazivala ‘Mama’, jer je Marija nježnija od najnježnije Majke. Isto tako spomenuo je, da nam Majka ne uskraćuje pomoć čim ju se zazove.
Potaknut primjerom sv. Male Terezije, propovjednik je izmolio molitvu svoga srca Majci Božjoj koja je bila prožeta povjerenjem i predanjem u Majčine ruke, te ljubavlju i odanošću Isusovoj Majci: „Marijo Majko sveta, dolazim k Tebi jer znam da ti moja prisutnost ne smeta. Dopusti da te tvoje dijete malo ometa… Toliko toga u isto vrijeme rješavaš sa svojim Sinom i sa sv. Josipom. Znam da vidiš toliko boli i patnje. I pretpostavljam da čuješ tolike vapaje ljudi koji ti se mole srcem. Znam da se u ovom času događaju negdje na svijetu tragični događaji koji od tebe traže molitvu, zagovor i intervenciju. Ti si uvijek prisutna i spremna pomoći jer ti si naša Majka…“
Potom se još obratio Nebeskoj Majci osobno i zamolio ju je da svrne svoj pogled na njega, kao i na sve prisutne; da svojom ljubavlju, blizinom i prisutnošću izliječi sve rane naših duša, te nam pomogne vršiti volju Božju.
Svoju molitvu završio je ovim riječima: „Nauči me ti, kako ljubiti Isusa. Majko Nebeska, predajem ti svoj život, moli za mene. I moli za sve nas koji imamo povjerenje u tebe. Za sve nas koji se tebi utječemo. Za sve nas koji od tebe očekujemo pomoć. Neka tvoje majčinsko srce bdije nad našim životima. Budi naša Majka, budi naša Kraljica, budi ona koja rađa svoga Sina u našim grešnim dušama.“
Misno slavlje pratili su zvuci orgulja i glasovi sestara karmelićanki, uz završnu Glasnovićevu „Ave Mariju“, koja je uzdigla Gospodinu srca prisutnih štovatelja i hodočasnika Gospi Karmelskoj.
Večernjom Časoslova, litanijama Lauretanskim, molitvom karmelskim svecima, devetnicom, te prigodnim misnim slavljem, započela je trodnevna duhovna priprava za svetkovinu Gospe Karmelske u Stepinčevom Karmelu. Euharistiju je predvodio vlč. Tomislav Kralj, župnik u Dugom Selu, a uz njega je bio suslavitelj mr. sc. don Robert Tonsati, kancelar Kotorske biskupije i župnik u Mulu.
Na početku misnoga slavlja, vlč. Kralj, obratio se prisutnim štovateljima Karmelske Gospe i naglasio između ostalog, da ih je Gospa Karmelska okupila na prvi dan duhovne priprave za njezinu svetkovinu i da se žele s njom moliti, staviti se pod njezin zagovor i kročiti s njom kroz život.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima, koja su pročitali Lea Balaško i Ivona Kubalo, te na evanđelju kojeg je pročitao vlč. župnik Kralj, don Tonsati je protumačio Marijinu ulogu u životu hrvatskog naroda, kao i u našem životu, njezin zagovor i zaštitu onih koji joj se utječu.
Između ostalog rekao je i ovo: „Danas, na prvi dan trodnevnice za Gospu Karmelsku, Crkva u Hrvata s posebnom radošću slavi blagdan Majke Božje Bistričke. Svećenik Jeronim Korner, koji je bio povezan s ovim Karmelom, a koji je i moj zemljak, sugrađanin, napisao je pjesmu Majci Božjoj Bistričkoj, čiji početni stihovi glase: ‘Dušo duše Hrvatske, Isusova Mati, Sunce naših stradanja, ne prestani sjati!’“
Nadalje, tumačeći evanđelje o prvom Isusovom čudu na svadbi u Kani Galilejskoj, rekao je da je to važan odlomak za razumijevanje našeg odnosa prema Mariji i Marijinog odnosa prema nama. Tim više što su ondašnje svadbe bile slavlje cijele zajednice, na kojima su svi sudjelovali i slavili su ljubav između mladenaca. Domaćin je želio da Isus bude prisutan na tom slavlju, sudionik slavlja. To je pouka za nas danas, da Isusa i njegovu Majku zovemo da budu s nama u našim radostima i žalostima.
Kada je vina nestalo, Marija je od svih prisutnih imala osjećaj i potrebu reći Sinu da nemaju vina, jer je smatrala da on tu treba i može pomoći. Iako Isus naizgled nije bio blag prema Majci, još je svoje djelovanje pomno pripremao, On svoje poslanje otkriva postepeno, kao i otajstvo Kraljevstva Božjega, iako je njegova Majka sve to ubrzala.
Potaknuta majčinskom ljubavlju i brigom, Marija ostaje ponizna, vjeruje i ustraje, i čudo se dogodilo. Majka djeluje i poručuje nam da činimo ono što nam Isus kaže. Dobro je shvatiti taj odnos između nje kao posrednice između Isusa i nas: „Vino je stvoreno iz vode samom voljom Stvoritelja.
To je prvo čudo, a Isusova zadnja zapovijed, zadnje čudo, povezano je s ovim, čudo prije uskrsnuća; vino se pretvara u Isusovu Krv na Posljednjoj večeri. Ovo prvo čudo je uvod u ovo najveće čudo. Kao što je tada Isus bio prisutan na svadbi, najveće čudo je da je on prisutan dan danas, nakon toliko stoljeća, po kruhu i vinu, u svojoj Riječi i Tijelu na oltaru. Jesmo li mi svjesni da nam je za radost potrebna jedino njegova prisutnost i ništa drugo?,“ upitao je propovjednik vjernike i završio sa željom da otvore vrata svojih domova i dopuste da ih Isusova prisutnost hrabri, jača, da im pomogne, jer ako želimo biti radosni, slušajmo Gospodina i nasljedujmo Mariju. Ona nas uvijek upućuje na Krista, u čijoj prisutnosti su prave radosti, misli su don Tonsatia.
Na kraju misnog slavlja, vlč. Kralj, zahvalio je sestrama na iskazanom povjerenju i pozivu, te don Robertu na zapaženoj homiliji i istaknuo njegovo djelovanje u Boki Kotorskoj, u Zaljevu svetaca, a jednako tako zahvalio je i prisutnim vjernicima, želeći svima da nauče slušati što im Gospodin govori i činiti ono na što nas on poziva slijedeći Mariju.
Misno slavlje uzveličale su čuvarice svetišta svojom pjesmom i molitvom, a pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, dok je za orguljama bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.
Ovogodišnji mladomisnik karmelićanin, jedan od dvojice, o. Marko od Duha Svetoga, Maglić, posjetio je, u pratnji svoga subrata Ivana Pavla od Kraljice sv. Krunice, Paro, u nedjelju 11. srpnja, svoje sestre bosonoge karmelićanke u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Jednako tako slavio je s njima i s prisutnim vjernicima Euharistiju i zahvalio dragom Bogu i sestrama na daru svećeništva i na svom karmelskom pozivu.
Misna čitanja pročitali su: br. Ivan Pavao, OCD, te s. Mirjam od Isusa, OCD, a molitvu vjernika Ana Purković, dok je Luka Balaško ministrirao. Nadahnjujući se na nedjeljnim misnim čitanjima, mladomisnik je govorio o poslanju učenika, o navještanju Evanđelja, o poniznosti onih koji su poslani i o svjedočenju za Krista životom.
Tako je između ostalog rekao i ovo: „Ovdje je glavna poruka da na našem putu i na našem poslanju, tamo gdje nas Gospodin šalje, On treba biti jedini oslonac i da je jedino što je potrebno u ovome svijetu jest ispuniti njegovu svetu volju. Tražiti najprije Njegovo Kraljevstvo, onda sve ostalo će nam biti nadodano.
Često puta vi laici stavljate sebe u drugi plan, kao da su svećenici samo oni koji trebaju naviještati evanđelje, propovijedati drugima, a laici su, eto, njihova moralna potpora i nije to toliko njima dano. A ne! Isus, kada šalje dvanaestoricu, šalje sve nas. Naravno da ćemo mi svećenici na jedan drugačiji način moći doprijeti do ljudi nego vi laici koji radite na svome radnome mjestu i imate svoje obitelji.
Ali Isus ne šalje samo nas s ove strane oltara, nego šalje i vas naviještati evanđelje, živjeti po evanđelju i donositi Isusa drugima. Ne možemo se zatvoriti u svoju ugodnost i lagodnost ili bojeći se da se ne zamjerimo, misliti da je bolje nikome ništa ne govoriti… Tu je zapravo važno da evanđelje propovijedamo i da donosimo Isusa drugima više svojim djelima nego svojim riječima i da svjedočimo koliko je Bog u naše srce ulio radosti, ljubavi i milosti, da svjedočimo koliko je zapravo Bog u našem životu učinio puno toga i koliko smo Mu neizmjerno zahvalni. I to je zapravo naše propovijedanje evanđelja. “
U nastavku propovijedi o. Maglić, govorio je o proroku Amosu koji je išao propovijedati kralju Jeroboamu i njegovu kraljevstvu o onome što Bog traži od njih. Amos je bio neshvaćen u svoje vrijeme jer je tražio od kralja Jeroboama da živi po Božju i da se ostavi razvratnog života. Sličnu sudbinu prošli su mnogi proroci, jednako i proroci našega vremena.
Koliko imamo Duha Božjega u sebi, toliko možemo prihvatiti kritiku od drugih, biti ponizni i mijenjati svoj život u svjetlu evanđelja, te živjeti autentičnim kršćanskim životom. Tu nam je lijepi primjer sv. Mala Terezija, koja je koristila svaku priliku da se ne opravdava, već da ubire plodove poniznosti i ljubavi. Na jednome mjestu je rekla: „Osjećam kao da spasenje tisuća duša ovisi o meni.“ Neka nam to bude poticaj da budemo ponizni, maleni i da iz svih onih teških situacija, križeva, opaski od strane drugih, znamo prihvaćati to i prinositi Gospodinu jer je žrtva zbilja velika stvar, misli su o. Maglića.
Na kraju misnoga slavlja zahvalio je sestrama i vjernicima na molitvenoj pratnji i preporučio se i dalje. Isto tako, udijelio je prisutnima svečani mladomisnički blagoslov, a sestre su radosna srca otpjevale himan Kraljici Karmela: „Karmela Cvijete, lozo procvjetala,“ čiju je glazbu napisala s. M. Bonita Kovačić, OCD, koja je i animirala pjevanjem misno slavlje.
Druženje u govornici nije izostalo, kao niti izmjena dragocjenih iskustava na duhovnom putu, a susret mladomisnika i sestara završio je opet pjesmom Majci Božjoj „Salve Regina.“
U srijedu, 30. lipnja 2021., posjetili su bosonoge karmelićanke u Brezovici, mladomisnici Zagrebačke, Sisačke, Varaždinske i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Zahvalno misno slavlje predvodio je mladomisnik vlč. Vatroslav Siketić iz župe sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama, a propovjedao je mladomisnik vlč. Rafael Mlinar iz župe Pohoda BDM u Sisku.
Nadahnjući se na misnim čitanjima dana, govorio je o nasljedovanju Krista Gospodina i o zahtjevnosti takvog nasljedovanja, te o teškoćama na Kristovom putu, kao i o usponima i padovima koji ne izostaju. Važno je uvijek se ponovno opredjeliti za nasljedovanje Isusa. „Poći za Isusom zapravo obuhvaća jednu promjenu života, jedan radikalan zaokret u životu. To znači ići putem evanđelja; to zahtjeva jednu veliku odluku, jednu veliku ozbiljnost i odlučnost koju često nismo spremni vršiti. Lakše nam je ostati ovakvi kakvi jesmo. Lakše nam je ići nekim svojim uhodanim životnim putevima i stazama. Lijepo nam je tako; teško nam je podnijeti žrtvu, podnijeti tu radikalnost. Ne, Isuse, ja želim Tebe slijediti, želim biti Tvoj, neka ta odluka bude odluka naših srca, da se ne bojimo poći k Isusu. Moje Te srce Isuse želi slijediti, daj mi snage da pođem Tvojim putem…,“ naglasio je vlč. Mlinar.
U daljnjem nastavku propovjedi govorio je o nastojanju da naš život bude svjedočanstvo Božje ljubavi po kojoj ćemo proslaviti Gospodina u svom životu. Za taj život potrebna nam je snaga Božje prisutnosti i snaga njegove Riječi, kao i snaga molitve, poručio je mladomisnik.
Uz njih su bili suslavitelji mladomisnici: Dejan Forutna iz Bjelovarsko-križevačke biskupije, Petar Krašek iz Varaždinske biskupije, Ivan Kuzmić iz Sisačke biskupije, te Luka Tufeković i Hrvoje Maltarić iz Zagrebačke nadbiskupije, predvođeni duhovnikom preč. Vladom Razumom. Tu su bili i ministraniti i čitači: Šimun, Marija i Jakov Jurilj. Čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, uzveličale su misno slavlje svojim skladnim pjevanjem.
Druženje u govornici, upoznavanje, izmjena iskustava, te preporuke u molitvu i u daljnju duhovnu pratnju, kao i pjesma nisu izostali.
Ovogodišnje Petrovo, u utorak 29. lipnja 2021., u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, bilo je drugačije od prijašnjih. Svečanom misnom slavlju koje je predvodio karmelićanin o. Srećko Rimac, OCD, magistar bogoslova, pridružila se zahvala Gospodinu i Majci Božjoj sestre Mirjam od Bezgrešnog začeća, OCD (Vesna Matešić), u prigodi 25. godina njezinog služenja Kristu, Karmelu i Crkvi po životu molitve i svetih zavjeta.
Uz voditelja slavlja o. Rimca, bili su i suslavitelji: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. mr. Andrija Miličević, te bogoslovi karmelićani: br. Ante Jakus, OCD, i br. Jakov Milić, OCD, i ministranti i čitači: Jakov i Šimun Jurilj, Luka i Lea Balaško. O. Srećko upoznao je prisutne, na početku misnoga slavlja, s kratkim životopisom s. Mirjam koja je rođena u Zagrebu, a živjela je s roditeljima i bratom u Rijeci, gdje je završila srednju ekonomsku i hoteljerski fakultet, a u Karmel je ušla 2. kolovoza 1993. godine. Nakon pet godina formacije položila je svoje doživotne zavjete 12. lipnja 1998. godine…
Zatim su slijedila misna čitanja: br. Jakov Milić pročitao je prvo čitanje, a br. Ante Jakus drugo, dok je vlč. Andrija Miličević otpjevao Evanđelje. Nakon Evanđelja, slavljenica s. Mirjam obnovila je svoje predanje i vjernost Gospodinu po svetim zavjetima, te krenula gorljivom hrabrošću srca u daljnji hod s Gospodinom i Majkom Božjom.
U nadahnutoj homiliji propovjednik je govorio o dvojici Prvaka apostolskih, sv. Petru i Pavlu, koji su temelji Crkve, a Isus ih je izabrao u svoju službu. Naglasio je da Bog može učiniti velike stvari u životu ljudi koje poziva u svoju službu, a čovjek je onaj koji slobodno odgovara na taj Božji poziv. „Nitko sam sebe ne poziva. Bog je u središtu današnjega slavlja. A ljudski stvor, što može dati Bogu? Može dati nešto što naizgled posjeduje, najviše što može dati jest prikazati Bogu samoga sebe. To je sestra Mirjam učinila prije 28. godina kada je prikazala cijeli svoj život Bogu. Bogu nije dala nešto od sebe, nego cijelu sebe. Jer ‘ljubav se plaća samo ljubavlju,’ kaže sv. Ivan od Križa. A zavjeti su samo sredstvo po kojemu se ostvaruje to potpuno darivanje. Svaki poziv je ne samo velika tajna, nego i otajstvo ljubavi između duše i Isusa, između Zaručnika i zaručnice,“ rekao je između ostalog o. Rimac.
U nastavku homilije govorio je o otajstvu svakoga poziva, kojega mistici uspoređuju sa slikom braka, koji se na tajanstven način odvijao i u duši s. Mirjam, jer je ona u snazi Isusove ljubavi ostavila sve i pošla za svojim Zaručnikom. Taj Božji dar s. Mirjam darovan je po njoj čitavoj zajednici, koja je danas Bogu zahvalila na tom daru poziva i na 25. obljetnici redovničkih zavjeta.
Isus je duboko ušao u njezin život i promjenio ga po Djevici Mariji. Marija ju je dovela prije 28. godina u svoj Red u Karmel u Brezovici i ona je imala posebnu ulogu na njezinom duhovnom putu. Prema Konstitucijama bosonogih karmelićanki kaže se da sestre moraju živjeti u prijateljstvu s Kristom i Marijom, Djevicom vjernom, koja je uzor posvećenog djevinčanstva, savršene poslušnosti i siromaštva. Ona je također primjer kako ljubav može dušu preobraziti u Krista i sjediniti je s njime, a što možemo iščitati u poruci Blagovijesti, misli su voditelja slavlja.
Osvrnuvši se na Prvake apostolske, sv. Petra i sv. Pavla, propovjednik je naglasio da je susret s Isusom promijenio njihove živote, a tako je i s. Mirjam susrela Isusa preko Marije i promjenila svoj dosadašnji život. Petar i Pavao postali su apostoli, a s. Mirjam karmelićanka. Marija je bila poveznica između njih jer je ona Kraljica apostola i Majka i Kraljica Karmela.
Propovjednik je još govorio o tome što znači biti zaručnica Kristova i preobraziti se u Srce Zaručnikovo. Isto tako poručio je prisutnima prema sv. Elizabeti od Presvetog Trojstva da biti zaručnica znači „imati oči u Njegovima, misli obuzete Njime, srce svo zauzeto, sve zahvaćeno, kao izvan sebe i prešlo u Njega, dušu puno Njegove duše, puno Njegove molitve, čitavo biće zarobljeno i darovano. To znači ući u sve Njegove radosti, dijeliti sve Njegove žalosti. To znači biti plodna, suotkupiteljica, privoditi duše k milosti…, Zaručnica u Karmelu, to znači imati goruće srce proroka Ilije, pronicavo srce Terezije, goriti od revnosti za Njegovu slavu.“
Takvu zaručničku ljubav poželio je o. Srećko s. Mirjam, kao i svim sestrama i prisutnim vjernicima, te završio homiliju mislima bl. Marije Kandide od Presvete Euharistije: “,Otkrila sam tajnu: tolika ljubav, tolika strast za Isusa u Hostiji, za Isusa koji boravi među nama, došla mi je od Marije! Ima u tome nešto od njezina Srca!’ Otvorimo se i mi Mariji i neka ona u nas ulije makar dio svoga Srca da se i u nama kao i u bl. Mariji Kandidi pojavi tolika ljubav prema Isusu.“
Na kraju misnoga slavlja, don Bolkovac je zahvalio voditelju slavlja i svima prisutnima, te čestitao slavljenici i sestrama. O. Rimac podijelio je s. Mirjam i sudionicima slavlja svečani blagoslov, a vjernici su, pod vodstvom sestara karmelićanki i orguljašice s. M. Bonite Kovačić, OCD, zapjevali gromoglasni: „Do nebesa nek se ori!“, i dali Gospodinu čast i slavu po Apostolskim prvacima i po srebrojubilarki s. Mirjam. Bratsko-sestrinsko druženje u govornici nije izostalo, kao i preporuke u molitve i u daljnji zajednički hod s Gospodinom.
U nedjelju, 20. lipnja 2021., mladomisnik karmelićanin o. Stanko od Utjelovljenja (Pažin) posvjedočio je svoju vjeru, ljubav i predanje Gospodinu svečanim euharistijskom slavljem kod svojih sestara karmelićanki u Brezovici. Asistirao mu je njegov subrat bogoslov br. Ante Jakus, a tu su bili i ministranti Šimun, Marija i Jakov Jurilj, te Lea i Luka Balaško, dok je zbor sestara karmelićanki uveličao misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod vodstvom s. M. Bonite Kovačić.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima trinaeste nedjelje kroz godinu, mladomisnik je očitovao svoju radost zbog prisustva zajednice vjernika okupljene oko Kristova oltara koja u euharistijskoj žrtvi želi prinijeti Bogu svoje molitve kao miomirisni kad pred Lice Svevišnjega. „Svaka naša Euharistija treba biti jedan ugodni miomiris koji se uzdiže iz naših srdaca pred lice Božje. Crkva nas uvijek kroz sakramente krijepi i potiče da se trgnemo, da budemo žarči u svojoj vjeri. I uvijek nam Crkva govori prvo po Pismima, dakle, uvijek u svetoj misi imamo mogućnost čuti Riječ Božju koja je živa Riječ i onda u drugome dijelu mise ta Riječ po svećenikovim rukama na oltaru postaje Tijelo i mi se hranimo živim Gospodinom,“ rekao je između ostalog o. Pažin.
Tumačeći Božju Riječ, govorio je o Božjoj ljubavi koja je u Kristu Isusu za nas umrla na križu, kako bi mi živjeli Kristovim životom i uskrsnuli. Isto tako, spomenuo je da nam je Krist pokazao put u Život, ali da je i trajno ostao s nama prisutan u Svetim Sakramentima. On nas uvijek jača i s nama je u trenucima kušnje, kao što je bio i s apostolima za vrijeme oluje na moru. U nastavku homilije propovijednik se zaustavio na dvije riječi iz pročitanog ulomka Evanđelja: “prijeđimo prijeko,“ što sadrže višestruko značenje. Naime, čovjek je pozvan prelaziti preko određenih pogrešaka kod ljudi s kojima živi; praštati im, odmicati se od onoga što nije dobro i u konačnici prijeći iz ovozemaljskog života u život vječni. Isto tako, pojasnio je smisao lađe, koja ima različite simbole, a jedan od najčešćih je da je lađa Crkva u koju smo ušli po sakramentu krštenja.
Spomenuvši se životne opasnosti u kojoj su se našli apostoli, a Isus je spavao, rekao je, navodeći zgodu iz Evanđelja, da je Isus Bog i da je on Gospodar prirode i onda kada spava, jer je sve u njegovoj ruci i pokorava mu se. Isto tako, objasnio je da njegovoj kontroli ne može ništa izmaknuti, a to potvrđuje njegovu božansku dimenziju.
“Mi se nalazimo u lađi života. Mi se nalazimo u Crkvi kao u lađi koja plovi ovim svijetom i toliko nam se puta čini da ta lađa tone, jer vidimo realno svojim očima određene pogreške, propuste, sablazni i bojimo se: ‘Što je ovo? Isuse gdje si? Zar ne vidiš da mi tonemo? Zašto ti spavaš?’
Nama se čini da On nekad spava, da je odsutan, a On uvijek iznova kaže: ‘Zašto se bojiš? Zašto sumnjaš malovjerni?’ ‘U mojoj je ruci sve i ja upravljam tom lađom, ja upravljam tom Crkvom i ona zbog svoje ljudske dimenzije uvijek će se negdje okrhnuti, uvijek će negdje malo popustiti, ali zbog one božanske dimenzije i zbog toga jer je On nju utemeljio i jer smo mi s Njim u njoj, mi se ne moramo bojati da će ona potonuti, da će ona biti uništena jer je On zagarantirao: ‘ni vrata je paklena neće nadvladati.’“
Jednako tako, posvijestio je prisutnima određene situacije na koje nailazimo u svojem duhovnom životu i naglasio da to sv. Ivan u Križa naziva tamnom noći duše, kada nam se čini da Isus spava u našoj nutrini. Baš u tim trenucima, poručio je mladomisnik, potrebno je pojačati svoju vjeru i ne temeljiti je na osjećajima i emocijama, nego se uvijek oslanjati na Isusovu riječ koju nam je ostavio. Još je poručio vjernicima i ovo: da je sv. Mala Terezija, koja je odabrala svoj mali put svetosti, u svemu gledala dobro, iako je vidjela teškoće života, nepravilnosti, probleme u međuljudskim odnosima. Ona je, usprkos svemu odabrala Isusa za vođu i Učitelja i gledala u svemu dobro. Dozvolila je da Isus spava u lađi njezine duše kada se za vrijeme molitve mučila, kada je spavala za tijekom razmatranja i zaključila; da Otac jednako voli svoje dijete i kada spava i kada je budno.
Pri završetku homilije, mladomisnik je zaželio vjernicima da budu hrabri, da se ne prestraše raznih oluja života, jer je kormilar naših lađa Isus Krist i uvijek je uz nas. Isto tako, preporučio je da zajedno plovimo ovim svijetom kako bismo jednog dana prešli prijeko i sjedinili se sa tisućama onih duša koje su kroz povijest Crkve prešli na taj put i sada gledaju Božje lice.
Na kraju euharistijskog slavlja, mladomisnik o. Stanko podijelio je prisutnima svečani mladomisnički blagoslov, a cijela crkva orila je od stihova pjesme o. Petra Perice „Do nebesa nek se ori.“
Druženje se nastavilo u karmelskoj govornici, gdje su sestre, mladomisnik o. Stanko i brat Ante razgovarali o minulim mladomisničkim događajima i danima, obnavljali uspomene i slušali nove planove i iskorake na koje Gospodin poziva mladomisnika o. Stanka, a pred kojima je i br. Ante Jakus.
U prigodi četvrte obljetnice svećeničkog života i rada, u četvrtak, 17. lipnja 2021., svećenici Zagrebačke nadbiskupije zahvalili su Gospodinu i Majci Božjoj misnim slavljem, koje je predvodio, u ime svojih prisutnih kolega, vlč. Krunoslav Kolar, župni vikar župe sv. Petra u Zaprešiću. Uz njega su bili kolege suslavitelji: vlč. Mario Dukić, odgojitelj u Zagrebačkom bogoslovnom sjemeništu, vlč. Tomislav Šagud, župnik župe sv. Jelene Križarice u Zaboku, vlč. Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova, u zagrebačkoj Kajzerici, a u duhu im se pridružio vlč. Danijel Hačko, upravitelj župe sv. Vida mučenika u Brdovcu.
Voditelj slavlja vlč. Kolar obratio se prisutnim vjernicima i sestrama, te je između ostalog rekao da je Euharistija zahvala koja ih je okupila i da su se oni danas došli zahvaliti Gospodinu na daru svećeništva kojeg su primili točno na današnji dan, prije četiri godine.
Misno čitanje pročitala je Dora Nestić, a molitvu vjernika Tomislav Skender, dok je zbor sestara karmelićanki animirao misno slavlje svojim skladnim pjevanjem, a vjernici su im se pridružili.
Na kraju misnoga slavlja, vlč. Krunoslav posvjestio je misli sv. Ivana Pavla II., i rekao je da je zadaća svećenika, a i svakog vjernika, uprisutniti Boga na zemlji i postati svet. Isto tako, naglasio je da svaki od njih petorice svećenika ima svoju životnu priču; završili su različite studije i radili su. No, kad ih je Riječ Božja dotakla, poput apostola ribara, ostavili su sve i krenuli su za Gospodinom. Jednako tako, spomenuo je da je duboko uvjeren da je svako svećeničko i duhovno zvanje, pa tako i njihovo, plod ustrajne molitve i žrtve, na čemu su sestrama iskreno zahvalni.
Euharistijsko slavlje završilo je svećeničkim blagoslovom, te pjesmom Majci Božjoj Karmelskoj: „Djevo što blistaš“, koju je uglazbio mo. Ljubomir Galetić, kao i prijateljskim sestrinskim druženjem, te preporukama svećenika u daljnju molitveno-duhovnu pratnju.
U subotu, 15. svibnja 2021. godine, u ranim popodnevnim satima, posjetila su braća karmelićani u formaciji, zajedno sa svojim magistrom o. Srećkom Rimcem, OCD, svoje sestre karmelićanke u Brezovici. U radosnom i prijateljskom susretu, braća i sestre su se međusobno upoznavali i izmijenili svoja duhovna iskustva. Tu su bili: br. Alojzije od Božanskog Srca Isusova, br. Ivan Pavao od Kraljice sv. Krunice, br. Jakov od Križa, br. Lovro od sv. Josipa, br. Ante od Gospe od Blagovijesti, br. Leopold od Euharistijskog Isusa, br. Ante od Krista Kralja, br. Juraj od Terezije od Djeteta Isusa.
Zanimali su se za detaljnu povijest dolaska prvih sestara karmelićanki u Brezovicu: od zamisli ondašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija dr. Stepinca, pa preko njegovog poziva prvih sestara; Majke Regine Terezije Trbljanić i s. Marije Josipe Laufer, da osnuju Karmel u Hrvatskoj, u Brezovici, sve do nedaća Drugog svjetskog rata, gradnje novog Karmela, nadbiskupova poziva braće karmelićana u Remete, pa do osnutaka novih sestarskih Karmela u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Albaniji.
Bilo je razgovora i o suradnji braće i sestara na duhovnom, liturgijskom, sakramentalnom i drugim područjima, te na molitvenoj podršci u življenju zajedničke terezijanske karizme. Između ostalog, braća karmelićani su sestrama predstavili svece karmelskoga Reda koje obrađuju, a u Crkvi su manje poznati. Bilo je tu lijepih zanimljivosti s kojima su sestre obogatile svoj redovnički život. Nije manjkala ni pjesma, osobito „Krist na žalu“ koju su sestre zapjevale uz pratnju violine i gitare, a braća su otpjevala pjesmu Majci Božjoj: „O mila Majko nebeska.“
Susret se nastavio s molitvom Večernje Časoslova, gdje se pjesma braće i sestara vinula put nebesa na blagoslov Crkve i radost nebesnika. Sestre i braća nastavili su svoj hod stazama Karmela, svaki na svom mjestu, podržani međusobnom molitvom i duhovnom blizinom, s novom gorljivošću i poletom srca.
(Nedjelja Dobroga Pastira – IV. vazmena nedjelja, 25. travnja 2021.)
Sveti Josip: Poziv kroz san
Draga braćo i sestre!
Dana 8. prosinca 2020. godine, u povodu 150. godišnjice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom cijele Crkve, započela je posebna godina posvećena njemu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne, 8. prosinca 2020.). Napisao sam apostolsko pismo Patris Corde kako bi se „uvećala ljubav prema tomu velikomu svetcu“. Zapravo je riječ o jednoj izvanrednoj osobi koja je ujedno „vrlo bliska našem ljudskom iskustvu“. Sveti Josip nije činio zadivljujuće stvari, nije imao neke osobite karizme, nije se činio osobitim onima koji su ga susretali. Nije bio slavan ni istaknut: evanđelja ne donose ni jednu njegovu riječ. Ipak, svojim običnim životom ostvario je nešto izvanredno u Božjim očima.
Bog gleda što je u srcu (1 Sam 16,7) i kod sv. Josipa prepoznao je očinsko srce, sposobno darovati i stvoriti život u svakodnevici. Tomu teži svaki poziv: stvarati i obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: otvorena srca, sposobna za velike stvari, darežljiva u sebedarju, sućutna u smirivanju tjeskobe i nepokolebljiva u jačanju nade. Sve su te karakteristike uvelike potrebne svećenicima i posvećenim osobama, osobito u današnje vrijeme koje je obilježeno krhkošću i patnjama uzrokovanim pandemijom koja je urodila nesigurnošću i strahom glede budućnosti i samoga smisla života. Sveti Josip dolazi nam ususret svojom blagošću kao svetac „iz susjedstva“; a u isto vrijeme njegovo nas snažno svjedočanstvo može usmjeriti na životnom putu.
Sveti Josip predlaže nam tri ključne riječi za poziv svakoga čovjeka. Prva je riječ san. Svatko u životu sanja o nekom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike čežnje, uzvišena očekivanja koja prolazni ciljevi – kao što su uspjeh, novac i zabava – ne mogu ispuniti. Kada bismo pitali ljude da u samo jednoj riječi izraze životne snove, ne bi bilo teško zamisliti da je ta riječ „ljubav“. Ljubav daje smisao životu jer otkriva njegovo otajstvo. Uistinu, život se ima samo ako ga se daje, posjeduje ga se samo ako ga se daruje u potpunosti. Sveti Josip može nam o tome mnogo reći jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, svoj život učinio darom.
Evanđelja govore o četirima snovima (usp. Mt 1,20; 2,13.19.22). Iako su to bili Božji pozivi, nije ih bilo lako prihvatiti. Nakon svakoga sna Josip je morao promijeniti svoje planove i izložiti se opasnosti, žrtvujući vlastitu volju kako bi prihvatio otajstveni Božji naum. Josip je imao neizmjerno povjerenje u Boga. Možemo se ipak pitati: „Zašto toliko vjerovati jednom običnom snu?“ Iako se u starini snovima pridavala velika važnost, njihova je uloga ipak bila neznatna u odnosu na stvarni život. Usprkos tomu, sv. Josip bez oklijevanja je dopustio da ga snovi usmjeravaju. Zašto? Zato što je njegovo srce bilo okrenuto prema Bogu, već je bilo Bogu na raspolaganju. Njegovu budnom „unutarnjem uhu“ bio je dovoljan i jedan mali znak kako bi prepoznao Božji glas. To vrijedi i za naše pozive: Bog nam se ne objavljuje na spektakularan način ograničavajući time našu slobodu. On nam postupno otkriva svoje naume; ne zadivljuje nas blještavim ukazanjima, već nam se tiho obraća u dubini srca, postajući nam blizak i govoreći nam preko naših misli i naših osjećaja. Na taj način, kao što je učinio i sa sv. Josipom, Bog stavlja pred nas neočekivani beskraj duhovnoga horizonta.
Snovi su Josipa odveli u događaje koje nikako nije mogao predmnijevati. Prvim snom bio mu je poljuljan zaručnički odnos, ali to ga je učinilo ocem Otkupitelja. Zbog drugoga sna morao je bježati u Egipat, ali tako je spasio svoju obitelj. Nakon trećega sna, koji je predvidio povratak u domovinu, četvrti mu je opet izmijenio planove vraćajući ga u Nazaret gdje će Isus započeti s naviještanjem Kraljevstva Nebeskoga. U svim tim previranjima u Josipu nije ponestalo hrabrosti za izvršavanje Božje volje. Tako se događa i u duhovnom pozivu: Božji glas uvijek poziva na izlazak, na sebedarje, na nadilaženje uobičajenih granica. Nema vjere bez riskiranja. Jedino potpunim prepuštanjem milosti, napuštajući vlastite planove i ugodnosti, može se istinski Bogu reći „da“. Svako to „da“ donosi plodove jer se ugrađuje u jedan veći naum, od kojega mi vidimo samo neke dijelove, ali koji božanski Umjetnik poznaje u cijelosti i čini da napreduje, stvarajući od svakoga života jedno umjetničko djelo. U tom smislu sv. Josip predstavlja istinski uzor u prihvaćanju Božjega nauma. Njegovo je prihvaćanje aktivno: nikada nevoljko ni rezignirano. Josip „nije pasivno rezigniran; njegov je protagonizam hrabar i jak“ (Patris Corde, 4). Neka sv. Josip pomogne svima, osobito mladima koji razlučuju poziv, kako bi ostvarili Božje snove o njima; neka ih nadahne da hrabro izreknu svoje „da“ Bogu koji uvijek iznenađuje i nikada ne razočarava.
Još jedna riječ označava životni put sv. Josipa, kao i svaki duhovni poziv: služenje. U evanđeljima iščitavamo kako je on u svemu živio za druge, a nikada za sebe. Narod Božji naziva ga prečistim zaručnikom i u tome otkrivamo njegovu vrlinu ljubavi koja ne traži ništa za sebe. Oslobađajući ljubav od svakoga posjedovanja, on se otvorio služenju koje je bilo još plodnije. Njegova brižna ljubav proteže se od naraštaja do naraštaja, a njegova pažljiva skrb učinila ga je zaštitnikom sveopće Crkve. On je također i zaštitnik umirućih, mnogi mole njegov zagovor za sretnu smrt, jer je ostvario sebedarni smisao života. Njegovo služenje i njegove žrtve bile su moguće samo zato što su bile zasnovane na jednoj mnogo većoj ljubavi: „Svaki istinski duhovni poziv proizlazi iz sebedarja koje je plod zrele žrtve. I u svećeništvu i u posvećenom životu potrebna je ta razina zrelosti. Ako poziv: bračni, svećenički ili djevičanski, ne uzraste do zrelosti sebedarja te se zaustavi samo na logici žrtve, onda se umjesto znaka lijepe i radosne ljubavi riskira postati znakom žalosti, nezadovoljstva i frustracije.“ (Patris Corde, 7)
Služenje, kao istinski izraz sebedarja, nije bilo za sv. Josipa samo jedan uzvišeni ideal, već je postalo pravilo u svakodnevnom životu. On se potrudio naći i prilagoditi smještaj gdje će se Isus roditi; obranio je Isusa od Herodove srdžbe odlazeći žurno u Egipat; brzo se vratio u Jeruzalem kako bi pronašao izgubljenoga dvanaestogodišnjega Isusa; uzdržavao je obitelj svojim radom, čak i u stranoj zemlji. Ukratko, prilagodio se raznim okolnostima imajući stav čovjeka koji ne pada u malodušje ako život ne ide onako kako je on zamislio; pokazao je raspoloživost karakterističnu za one koji žive da bi služili. U tom duhu Josip prihvaća mnoga i često nepredvidiva putovanja; iz Nazareta u Betlehem zbog popisa stanovništva, onda u Egipat i opet u Nazaret te svake godine u Jeruzalem. U svemu tome bio je raspoložen prihvatiti nove okolnosti bez mrmljanja na ono što se događa, spreman pomoći u svakoj situaciji. Može se reći da je bio produžena ruka nebeskoga Oca prema Njegovu Sinu na zemlji. Josip je neizbježan primjer u svakome pozivu, a koji u sebi označava sljedeće: biti djelotvorne ruke Očeve prema njegovim sinovima i kćerima.
Volim razmišljati o sv. Josipu, čuvaru Isusovu i cijele Crkve, kao o čuvaru duhovnih zvanja. Iz njegove raspoloživosti za služenje proizlazi njegova brižnost čuvara. „On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu“ (Mt 2,14), kaže evanđelje, ukazujući na njegovu spremnost i predanost obitelji. Nije gubio vrijeme oko stvari koje su pošle krivo, kako bi se više mogao posvetiti onima koji su mu bili povjereni. Ta pažljiva i savjesna brižnost znak je punine duhovnoga poziva. Svjedočanstvo je to jednoga života koji je dotaknut Božjom ljubavlju. Kakav lijep primjer kršćanskoga života dajemo kada ne provodimo tvrdoglavo naše ambicije i ne dopuštamo si biti paralizirani našim nostalgijama, nego se brinemo za ono što nam je Bog, preko Crkve, povjerio. Tada Bog izlijeva na nas svoga Duha, svoju stvaralačku snagu i čini čudesna djela, kao kod Josipa.
Osim Božjega poziva – koji čini da naši najveći snovi postaju stvarnost – i našega odgovora – koji se očituje u raspoloživom služenju i pažljivoj brižnosti – postoji i treći element koji je karakterističan i za svagdanji život sv. Josipa i za duhovni poziv: vjernost. Josip je „čovjek pravedan“ (Mt 1,19), koji u djelatnoj tišini svakodnevice ustrajava u vjernosti Bogu i njegovim planovima. U osobito teškom trenutku svoga života daje se na snovanje (usp. Mt 1,20), razmišlja što učiniti. Razmatra (snuje) i razmišlja: ne dopušta da ga obuzme žurba, ne pada u napast donošenja ishitrenih odluka, ne prepušta se trenutačnom nagonu i ne živi u jednome trenutku. Dopušta da razmišljanje sazrije u strpljivosti. Svjestan je da se život u punini ostvaruje samo kroz dosljednu vjernost životnim odlukama. To odgovara krotkoj i ustrajnoj marljivosti kojom je obavljao skromni stolarski zanat (usp. Mt 13,55). Ta tiha ustrajnost ne služi kao nadahnuće za senzacionalne vijesti onoga vremena, ali predstavlja uzor u svakodnevici svakoga oca, svakoga radnika i svakoga kršćanina kroz povijest. U tomu se očituje činjenica da duhovni poziv, uostalom kao i život, sazrijeva samo kroz vjernost u svakodnevici.
Kako se njeguje takva vjernost? U svjetlu Božje vjernosti. Prve riječi koje su u snu bile upućene sv. Josipu poručivale su da se ne boji jer je Bog vjeran svojim obećanjima: „Josipe, sine Davidov, ne boj se“ (Mt 1,20). Ne boj se: to su riječi koje Bog upućuje i tebi, draga sestro i dragi brate, kada i usred kolebanja i nesigurnosti ipak osjećaš neodgodivu želju za darivanjem svoga života Njemu. To su riječi koje ti Bog ponavlja, tamo gdje jesi, možda i usred kušnji i nerazumijevanja, i boriš se da svaki dan slijediš Njegovu volju. To su riječi koje čuješ uvijek iznova kada se, tijekom življenja duhovnoga poziva, vraćaš svojoj prvoj Ljubavi. To su riječi koje prate, kao neki refren, one koji svojim životom govore Bogu „da“, kao sv. Josip: kroz vjernost u svakodnevici, dan po dan.
Vjernost je tajna radosti. U nazaretskoj kući, kazuje jedan liturgijski himan, bila je prisutna „čista radost“. Bila je to radost u jednostavnosti, radost čije iskustvo svakodnevno imaju oni koji čuvaju ono što je najvažnije: vjerna blizina Bogu i bližnjemu. Kako bi bilo lijepo kada bi isto ozračje: jednostavno i jasno, trezveno i puno nade, proželo sva naša sjemeništa, sve naše samostane i svaku našu župnu kuću! To je radost za koju molim za vas, draga braćo i sestre, vas koji ste u Bogu ostvarili svoje životne snove, kako bi mu velikodušno služili u braći i sestrama koji su vam povjereni, kroz vjernost koja je već po sebi moćno svjedočanstvo, u vremenu koje je obilježeno prolaznim odlukama i ispraznim emocijama koje ne donose radost. Sveti Josip, čuvar duhovnoga poziva, neka vas prati svojim očinskim srcem!
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 19. ožujka 2021., svetkovina sv. Josipa
Franjo