Na 126. rođendan našeg utemeljitelja bl. Alojzija Stepinca i na spomendan Marije Posrednice svih milosti, u srijedu 8. svibnja 2024., započela je svoj novicijat i primila karmelsko redovničko odijelo, u krugu naše redovničke zajednice, postulantica Mihaela Kolarić iz Zagreba, iz župe Rođenja Isusova, Kajzerica.
Za taj čin pripremala se kroz vrijeme kandidature i postulature, a jednako tako i osobnim osmodnevnim duhovnim vježbama uoči primanja karmelskog redovničkog odijela.
Obred uvođenja u redovnički život predvodila je časna Majka Marija Regina od Presvete Euharistije koja se u prigodnom nagovoru osvrnula, između ostalog, i na novo ime postulantice Mihaele, te na njegovo značenje. Isto tako, potaknula ju je na radosno i predano služenju dragom Bogu i Majci Crkvi, kao i našem karmelskom Redu.
Postulantica Mihaela odabrala je svoje redovničko ime: s. Marija Veronika od Uskrsnuća, koje je i njezin program za redovnički život u Karmelu.
Jednako tako, na svoj način, obilježila ga je i svojim geslom: „Moje mi srce govori: traži lice njegovo!“ (Ps 27,8) sa željom da bude Bogotražiteljica kroz cijeli život i na taj način da donosi svijet Bogu i Boga svijetu.
Obred ulaska u novicijat s. M. Veronike završio je pjesmom Karmelskoj Gospi, kao i srdačnim čestitkama sestara svojoj novoj susestri.
Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua ugodno nas je iznenadio, na nedjelju Božjeg milosrđa, 7. travnja, 2024. godine, svojim prijateljskim posjetom, na povratku iz Petrinje sa željom da nam čestita Uskrs i uskrsne blagdane.
U spontanom razgovoru, dotaknuli smo razne teme iz života Crkve i Karmela, kao i uskrsna događanja. Bila su tu i Nuncijeva dosadašnja iskustva sa životom vjere u našem narodu. Osobito ga se dojmilo što u Crkvu dolazi puno mladih obitelji s djecom koji se ne stide priznati da su Kristovi i koji na taj način svjedoče svoju vjeru. Također je zamijetio da je hrvatski narod gostoljubiv i velikodušan prema Bogu i čovjeku što ga je osobito zadivilo.
Posvjedočio je i svoju radost jer ga je Božja providnost opet dovela u naš Karmel, te je preporučio svoje nakane u molitve sestara sa željom za ponovnim susretom.
Naša č. Majka M. Regina Popić, OCD, mu je, u ime svih sestara, srdačno zahvalila na uskrsnom iznenađenju, posjetu i bratskom ohrabrenju. Susret je završio zajedničkom molitvom i blagoslovom kojega je Nuncij podijelio sestrama na hrvatskom jeziku.
Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Šimun Doljanin predslavio je u subotu 10. veljače 2024. godine svečano misno slavlje u prigodi blagdana bl. Alojzija Stepinca, duhovnog oca i utemeljitelja samostana bosonogih sestara karmelićanki u Brezovici. Uz predslavitelja bili su asistenti Tomislav Skender i Luka Balaško, koji su pročitali misna čitanja i molitvu vjernika.
Na početku euharistije don Šimun je uveo Stepinčeve štovatelje u današnje liturgijsko slavlje pozvavši ih da otvore svoja srca za susret s Gospodinom po primjeru Blaženika.
U zapaženoj homiliji propovjednik je istaknuo da se bl. Alojzije Stepinac nadahnjivao na karmelskoj duhovnosti, osobito na sv. Ivanu od Križa čiju je sliku Uspona na goru Karmel imao u svojoj sobi. Sv. Ivan od Križa piše u svojim djelima da je zaljubljena duša ponizna, hrabra, nježna, strpljiva i blaga. Ta izreka u potpunosti opisuje lik kardinala Stepinca, koji je bio duša zaljubljena u Krista Gospodina. Tko god je ikad bio zaljubljen, zna da se u čovjeku nešto promijeni i on postaje drugačiji. Postoji naravna i nadnaravna zaljubljenost: „Stepinca je zahvatila nadnaravna milosna zaljubljenost u Krista. Ta zaljubljenost je potpuno stvarna, realna. Zbog svog odnosa s Kristom, Stepinac je bio sposoban podnositi teško trpljenje. U njegovoj se duši može vidjeti zaljubljenost koja je spremna podnositi sve nevolje, neljudskosti, mržnju, i ostati prema svojim neprijateljima blag, strpljiv i normalan. Kako je to moguće? Maltretiraju ga, a on nježno promatra, prihvaća i strpljivo podnosi. To je sve plod milosne zaljubljenosti. Krist je to izazvao u njegovoj duši i on to može izazvati u svakoj duši koja mu se otvori,“ naglasio je don Šimun dodavši da je zaljubljenost u Krista povišeno stanje u svijesti pri kojemu Duh Sveti nadahnjuje dušu i ispunja je sobom: „Dragi Brezovčani, Stepinac vas posebno voli i posebno zagovara za vas. Molimo Stepinca da imamo to isto iskustvo koje je on imao. Zamislite sve one nevolje koje sada živimo i Bog ih sve poništava u milosti Duha Svetoga, daje nam snagu da ih nosimo i svjedočimo za Krista Gospodina poput Blaženika, “ poručio je propovjednik.
Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor čuvarica svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić. Prigodnim blagoslovom i pjesmom Gospi Lurdskoj koju je Blaženik posebno štovao završilo je euharistijsko slavlje.
Tradicionalno druženje s hodočasnicima iz Splita, koje se odvija već godinama, nastavilo se kod rešetaka sestarskog kora. Hodočasnici su povjerili Blaženiku i sestrama svoje nakane: svoje obitelji, djecu i mlade, svoje bolesnike, svoje starije i nemoćne, a jednako tako i svoju Domovinu i svoj narod, svoje želje i planove, te su se ojačane vjere i nade zaputili nazad u svoj lijepi Split.
Sestre karmelićanke u zagrebačkoj Brezovici proslavile su u petak 9. veljače 2024., uočnicu blagdana utemeljitelja njihovog Karmela, bl. Alojzija Stepinca. Misu je predslavio župnik Župe Rođenja Isusova na zagrebačkoj Kajzerici vlč. Krunoslav Kolar.
U uvodnim mislima se osvrnuo na život sv. Skolastike koja je bila primjer vjere i molitve, kao što je to i blaženi Alojzije. On je ostavio primjer čiste savjesti i pouzdanja u Gospodina. Bl. Alojziju Stepincu bila je sveta Crkva i Domovina Hrvatska za koje je položio svoj život vjere i svjedočenja, rekao je.
U homiliji, vlč. Kolar se osvrnuo na Evanđelje. Rekao je da se odnosi s drugima mogu uspostaviti na različite načine, ali je najzastupljeniji način – govor. Da bi se ta komunikacija mogla do kraja ostvariti nije dovoljno samo moći govoriti, nego i imati dar slušanja.
Ako se ne možemo niti pravilno izraziti i izreći što nam je na srcu, to još pogoršava stanje. Takav čovjek zapravo bi bio izvan zajednice i odnosa jer teško može uspostaviti komunikaciju s drugim. Upravo se jedan takav našao pred Isusom, a donijeli su ga njegovi bližnji da bi Isus učinio čudo, tj. da mu podari dar sluha i razgovijetnog govora. To bi čovjeku omogućilo odnos i uključenost u redoviti život. Isus je svojim dodirom i riječju učinio traženo čudo, zbog čega su ga slavili kao čudotvorca, pa zbog toga brani da se o tom čudu išta govori, jer Isusovo poslanje nije činiti čuda nego spasiti čovjeka od vječne propasti, kazao je propovjednik.
Nadalje je rekao da je pomoć čovjeku u nevolji znak dobrote koja dolazi samo od Boga. „Tom dobrotom bilo je ispunjeno srce našeg blaženika Alojzija Stepinca koji je bio spreman pomoći svakom čovjeku. Ponekad se iz krugova koji osporavaju njegovu svetost ističe da je mogao učinit više. Ali, kada se u obzir uzmu pisani dokazi, može se reći da je dao sve od sebe da pomogne onima koji su bili u nevolji. Nije gledao tko je tko jer je pomagao svima, bez obzira na nacionalnost i vjeru, i tu je pokazao svoju veličinu i ljubav. Nije djelovao politički, proračunato, nego vjernički jer je nastojao ljubiti i čuvati ono što je Bog stvorio, a to je svaki čovjek. U tome je njegova veličina i tu nam je poseban uzor u ovim našim vremenima gdje je čovjek okrenut samome sebi. Stepinac je često izlagao svoj život u oba za domovinu nam nesretna totalitarna režima, jer se protivio rasnoj politici ustaštva i bezboštvu komunizma. Bio je čovjek koji ne kalkulira već koji riskira, a sve u ljubavi, imajući na umu spašavanje ljudskog života koji je neponovljivi Božji dar“, istaknuo je.
Zatim je pojasnio da današnja diktatura relativizma želi čovjeka svesti na broj, izbrisati mu identitet po pitanju narodnosti, vjere, pa i samog spola.
„Kada se čovjeku izbriše ono što jest, može se s njime činiti što se hoće. Zato nam danas treba novih ‚Stepinaca‘ koji se neće bojati govoriti i djelovati, koji neće popuštati pred zlom koje se sručilo na Crkvu i ovaj svijet. Nedostaje hrabrih pastira Božjeg naroda koji će zlo nazvati imenom i neće ga podupirati ni na koji način, koji će svjedočiti evanđelje pa i pod cijenu života. Nedostaje nam roditelja koji će odgajati djecu u vjeri i moralnim načelima, a ne da dopuštaju da im djeca svakako žive, pravdajući to duhom vremena. Pa zar Božja riječ i njegov zakon nisu svevremeni?“, upitao je.
„Zlo se nikada ne smije nazivati dobrim. Nedostaje nam mladih koji bi odvažno slijedili Krista, kao što su to bili oni koji su prije 100 godina bili dionici Hrvatskog orlovskog saveza, a kojima bi kao i mladom Ivanu Merzu i svoj ondašnjoj mladeži geslo bilo: Žrtva–Euharistija–Apostolat. Nitko se više nije spreman žrtvovati, ali je spreman žrtvovati drugoga za sebe“, naglasio je.
Pri kraju homilije ustvrdio je da danas manjka svetačkog žara da bi se bilo spreman riskirati sve na ovome svijetu da se stekne nebo. Istaknuo je da je Alojzije Stepinac jasan primjer toga što znači biti katolik Hrvat: ljubiti Boga, Crkvu i domovinu, ljubiti svakog čovjeka kojega je Bog s razlogom stavio na nečiji životni put.
Na kraju mise, vlč. Kolar potaknuo je vjernike da ostvare svoj prvotni poziv na svetost, kao što su to učinili bl. Alojzije Stepinac, sv. Skolastika i mnogi drugi. Misno slavlje završilo je blagoslovom i pjesmom blaženiku.
Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente predslavio je u četvrtak 8. veljače 2024. drugi dan trodnevnice uoči Stepinčeva u Karmelu u Brezovici.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima dana, mons. Sente objasnio je vjernicima tko je bio Salomon. On je vrlo mlad postao kraljem cijelog Izraela i u svojoj je mladosti bio bogobojazan. Tražio je od Boga mudro srce jer se osjećao nedostojan svoje službe. Gospodinu se to svidjelo i ispunio mu je želju.
I Salomonov otac David bio je bogobojazan u svojoj mladosti. Postao je jedan od Šaulovih dvorjana, te je nizao mnoge vojne pobjede i uspjehe, što je izazvalo ljubomoru kod Šaula. Iako je imao priliku ubiti Šaula, David je u njemu prepoznao Božjeg pomazanika i nije to učinio. Salomon je nažalost počeo popuštati različitim vjerskim utjecajima. Podlegao je pomodarstvu, ugađajući svima i svakome, za razliku od njegova oca Davida. Bog je poštedio Salomona zbog Davida.
„Nalazimo se u trodnevnoj pripravi za nebeski rođendan blaženog Alojzija Stepinca, začetnika ovog samostana. Zbog njegova stava u zgodno i nezgodno vrijeme svi mi Hrvati možemo hodati uzdignute glave. On je vođa u svakom pogledu. Uvijek je branio Istinu i možemo reći da je zavrijedio Božju simpatiju. Siguran sam da je blagostanje koje danas živimo plod Božjih blagoslova kojima je zalog žrtva Alojzija Stepinca, kao i svih onih koji su nosili teret naše Domovine. Stepinac je onaj koji je glava u svemu tome. Jesmo li mi poput Davida i Stepinca, ili poput Salomona? Zamislite da čujete riječi dragog Boga: ‘Zbog Stepinca ću vas poštedjeti’“, istaknuo je mons. Sente.
Dodao je da ne možemo zatvoriti oči i ne vidjeti utjecaj pomodarstva koji se očituje i u tome da nam je teško podnijeti određenu žrtvu za Boga: „Jesmo li i mi spremni uvijek se obraćati Bogu, ili ćemo poput Salomona ostaviti Boga sa strane? Što će biti s onima koji dolaze nakon nas?“, zapitao se. David je bio vjeran Bogu, te se uvijek njemu vraćao. I mi danas baštinimo vjeru bl. Alojzija Stepinca i dragi Bog određuje naše živote zalogom Stepinčeve vjere, poručio je mons. Sente.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić.
U zahvalnosti i radosti srca štovatelji bl. Alojzija Stepinca i sestre karmelićanke u Brezovici pripremaju se za njegov blagdan trodnevnom duhovnom pripravom. Monfortanac p. Mihovil Filipović predslavio je misno slavlje prvog dana trodnevnice, u srijedu 7. veljače 2024. godine.
Misao vodilja prigodne homilije bila je geslo koje je Blaženik uzeo: „U Tebe se Gospodine uzdam“ (Ps 31,15). Geslo je izraz dubinskog iskustva tko je Isus Krist: „Ljubav je glavni atribut Boga koji je iz ljubavi za nas postao sluga, koji je na križ otišao radi nas… Isus je Gospodin jer ljubi. To je glavna karakteristika i bl. Alojzija Stepinca. ‘U tebe se Gospodine uzdam’ je izraz osobnog odnosa s Bogom prožetog ne samo ljubavlju, već spremnošću na sve. Blaženik je rekao da je njegova politika spasiti duše, uzdao se u Boga do kraja, u svakoj prilici i neprilici i nije gubio srčanosti. Njegovo uzdanje je bilo u svjesnosti Kristove pobjede na križu. Ljubio je do kraja i praštao. Nije se trebao braniti, njegova obrana je bila čista savjest.“
U nastavku homilije p. Mihovil je rekao da je pouzdanje u Gospodina Blaženiku davalo hrabrost, snagu, ustrajnost i slobodu da svoj život istroši na slavu Božju. Ta sloboda došla je do izražaja u borbi protiv fašizma i crvenog zmaja. Dakle, Blaženik se nije bojao ljudi jer je imao slobodu po kojoj je pokazao svoje dostojanstvo i veličinu. Temelj njegove slobode bila je vjera. U središtu njegove vjere bila je Euharistija, štovanje Blažene Djevice Marije i molitva. Sloboda ga je u duhu činila neporočnim da brani jedinstvo Crkve, da živi jedinstvo sa svećenicima.
Bl. Alojzije Stepinac bio je čovjek obnove Crkve i društva. U tome nam je uzor, pa njegovo geslo „U tebe se Gospodine uzdam“ postaje i naše geslo.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić.
U petak, 19. siječnja 2024. godine, kad je prvi snijeg obradovao djecu i prirodu, i još mnoge, braća bogoslovi Hrvatske karmelske provincije Svetog Oca Josipa, zaputili su se, pod vodstvom svoga magistra o. Nikole Grizelja, OCD, te o. Ivana Podgorelca, OCD, iz remetskog brežuljka, k svojim sestrama na brezovički brežuljak.
Č. Majka M. Regina od Presvete Eruharistije sve ih je srdačno pozdravila i zaželjela im dobrodošlicu, kao i blagoslovljenu i milostima bogatu Novu godinu i sve dane u njoj. Prisjetila se i lijepih trenutaka iz zadnjeg susreta i obnovila uspomene na taj susret.
U bratsko-prijateljskom druženju nizale su se razne teme i pitanja iz svakidašnjice, kao i iz života našeg Reda i Crkve. Sestre su imale priliku još više upoznati braću bogoslove koji su im se predstavili. Gospodin ih je pozvao iz različitih sredina, od Pleternice do Dubrovnika i s različitim životnim iskustvima i strukama, od sportskog menađmenta do vjeroučitelja. Tu su bili: br. Hrvoje od Bogorodice, br. Marko Marija od Euharistijskog Otajstva, br. Izak od sv. Josipa, br. Tomislav od Utjelovljenja, br. Ivan od sv. Mihaela, br. Mateo od Isusa, br. Mihael Marija od Božjeg Lica i Krvi Kristove te br. Marko od Bezgrešnog Srca Marijina.
Nakon vedrog i smjehom bogatog druženja, braća su se preporučila u molitve i zajedno sa sestrama izmolili Večernju Časoslova. Isto tako, zahvalili su Gospodinu na daru poziva, na milosti zajedništva i na radosnom služenju Gospodinu i braći ljudima, te se zahvalna srca vratili na svoj remetski brežuljak.
Karmelićanin o. Dario Tokić, predslavio je u četvrtak, 14. prosinca, svečanu misu u prigodi svetkovine sv. Ivana od Križa u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Uz njega su koncelebrirali kanonici mons. Zvonimir Sekelj i mons. Stjepan Bradica te vlč. Damir Ceković, župnik u Petrinji i ovogodišnji đakon Ivan Sandrin iz Kutine.
U uvodnim mislima, propovjednik je spomenuo Ivanovo poslanje u Crkvi i u Karmelu te između ostalog rekao da je sv. Ivan bio obnovitelj karmelskog Reda, crkveni naučitelj, mistik i pjesnik koji nam je svojim djelima osvijetlio tmine života.
Nakon što je đakon Sandrin pročitao Evanđelje, uslijedila je homilija u kojoj je o. Dario istaknuo da je sv. Ivan na temelju pjesništva opisao svoje iskustvo Boga koje je doživio u tamnici u Toledu u kojoj je proveo devet mjeseci. U nedostatku komunikacije s ljudima, otkrio je Boga u najdubljoj dubini svoje duše.
Također je rekao da je Ivana jedan redovnik upitao: „Kako bi najbrže mogao postati svet?“ Ivan od Križa koji je bio taktičan, preporučio mu je četiri savjeta ili upute za življenje: sve prihvaćati, mrtviti se, vježbati se u krepostima i ljubiti samoću tijela i duha.
Pojasnio je da sve prihvaćati znači ne uplitati se ni riječju, ni mišlju u stvari koje se tiču drugih. S obzirom pak na pojedince, ne osvrtati se na njihove naravne sklonosti. Mrtviti se pak znači biti svjestan da smo tu da nas drugi klešu i tešu svojim riječima, ponašanjem, samom svojom pojavom i da se u tim situacijama ne smijemo okretati oko sebe, već strpljivo sve to podnositi.
Vježbanje u krepostima čini nas postojanim u predanju Bogu da sve što činimo, činimo s ljubavlju, samo radi njega. Četvrta uputa nam govori o samoći tijela i duha koja je potrebna za intimni susret s Gospodinom.
„Ove upute postavljene su zato da, ako kažemo da želimo biti Božji, da toga budemo svjesni cijelo vrijeme i da se trudimo oko toga…“, rekao je.
Sv. Mala Terezija, čijeg se 150. rođendana ove godine spominjemo, bila je izvrsna učenica sv. Ivana od Križa koja je vjerno živjela spomenute upute kako bi duhovno rasla i napredovala te drugima u tome pomogla, što je i ostvarila. Osvrnuvši se na brojne primjere iz njezinog života pokazao je kako se mogu konkretno živjeti Ivanove upute.
Na kraja propovijedi upitao je vjernike: „Osjećamo li se pozvanim da i mi poput sv. Ivana i Male Terezije činimo tako? Imamo li dovoljno vremena za Boga? Želimo li da Bog bude čašćen u našem životu? Pomažemo li drugima da budu Božji?“
Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, mons. Antun Sente, predslavio je večernju misu u čast sv. Ivana od Križa.
U svojoj homiliji govorio je o patnji koja pročišćuje i posvećuje. Tako je između ostalog posvjedočio i to da je kao mladi svećenik ispovijedao ljude koji su se vratili nakon Domovinskog rata 1995. godine u Glinu. „Ono što je mene zadivilo; što je više bilo boli, što je više bilo žrtava, to je bila veća spremnost na oprost. Njihova ispovijed je bila svojevrsno pročišćenje, kao da se morala dogoditi patnja u njihovom životu. Kad o tome razmišljam, vidim da je to slično kao Isus na križu koji ne proklinje, već rasipa ljubav. Veroniki ostavlja odraz svog lica, razbojnika uvodi u Raj, za sve nas moli: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine‘ (Lk 23, 34)“, istaknuo je.
Nadalje je rekao da nam Bog zato od vremena do vremena daje posebne ljude koji svojim životom daju posebni sjaj. Jedan od njih je i sv. Ivan od Križa, čovjek koji je puno patio; a patnja je potrebna za unutarnje pročišćenje. Tim putem Bog vodi one koji ga ljube i koje on ljubi. Svaki čovjek treba proći kroz muku Velikog petka da bi onda bio potpuno u Bogu, da bi bio jedno s njim.
Na kraju homilije propovjednik je poručio: „Neka ovaj dan u hodu kroz Došašće, do rođenja Gospodinova, bude ohrabrenje u našim tamnim noćima. Neka to ne bude svojevrsni strah, već zahvala što mi Gospodin dariva patnju po kojoj spoznajemo njegovu ljubav“.
Misna slavlja, kojima je prethodila Večernja svetkovina, kao i molitva krunice na nakane našega naroda, Crkve i svijeta, animirale su sestre čuvarice svetišta svojim skladnim pjevanjem. Za svetkovinu Ivana od Križa sestre su se pripremale devetnicom molitava, razmatranja i pjesama.
Karmelićanka s. Marija Katarina od Boga, Pinjušić, položila je, i posvjedočila svoju ljubav prema Gospodinu, u srijedu, 8. studenoga, na spomendan sv. Elizabete od Trojstva, privremene zavjete na tri godine, u Stepinčevu Karmelu u Brezovici.
Misno slavlje i obred zavjetovanja predvodio je karmelićanin o. dr. sc. Ivan Pleše uz desetak suslavitelja, svećenika i redovnika. Među njima bili su: preč. Matija Pavlaković, vlč. Željko Nestić, vlč. Luka Tufeković, o. Mihovil Filipović, SMM, karmelićani Dario Tokić, Ivan Podgorelec i Zlatko Pletikosić, zatim dominikanski bogoslovi: fr. Leonardo Matinović i fr. Jakov Vuković te trajni đakon Ratko Podvorac i monfortanski kandidat Vladimir Lauc.
U uvodnim mislima, o. Pleše je između ostalog rekao da su se okupili u radosti slavlja kako bi Bogu zahvalili za dar posvećenog života s. Marije Katarine i proslavili ga. Kazao je da samo njezino ime govori da želi nasljedovati Djevicu i potpuno pripadati Bogu.
U propovijedi o. Pleše istaknuo je otajstvo posvećenog života te se zapitao: „Odakle izvire uopće među ljudima želja da se na tako što odluče; odreći se sebe, odreći se bilo kakve materijalne sigurnosti, te navezanosti na ljudsku ljubav? Odreći se tri ključna aspekta svakog ljudskog života; potrebe da budemo ljubljeni, potrebe da imamo i da stvaramo. Svega toga se posvećena osoba odriče jer ima svoju nadu u Bogu i to čini u predanju Njemu, u ljubavi. Čuli smo Evanđelje koje evanđelist Ivan smješta u kontekst Posljednje večere. Isus na Posljednjoj večeri daje sebe. U tom činu Gospodin izlazi iz sebe i identificira se s kruhom i vinom da bi nam se posve predao. Stoljećima kasnije mnogi ljudi će se nadahnjivati i nasljedovati Gospodina upravo u ljubavi koju On ima prema nama. To je odgovor na redovničko i svećeničko posvećenje. On je izvor poziva.“
Istaknuo je važnost „spoznaje Božje ljubavi prema nama koja u nama budi čežnju za njim.“ Pojasnio je da je to na svoj način doživjela i s. M. Katarina prepoznavajući znakove Gospodinove ljubavi. „Na tu ljubav osoba želi odgovoriti svojom ljubavlju u onoj mjeri u kojoj to naš ljudski život može ostvariti“, dodao je.
S. Pleše se spomenuo i svetice karmelićanke Elizabete od Trojstva koja je ostvarila tu ljubav i u svom kratkom životu, umrla je s dvadeset i šest godina, napravila neizmjerno puno. U dobi od četrnaest godina osjetila je snažan poticaj da zavjetuje doživotno djevičanstvo. „Ono što nas sv. Elizabeta uči jest to da je svaka osoba hram Duha Svetoga i da se u srcu odvijaju tajne ljubavi između Boga i duše. Ta svijest da nije sama, da je Bog u njoj, rodilo je želju da trpi, da se žrtvuje za Boga i spasenja duša. Inspirirana Pavlovom poslanicom Efežanima (Ef 1,12), željela je biti ‘Laudem gloriæ‘.“ To postaje njezin duhovni program koji je propovjednik preporučio i s. M. Katarini u njezinom karmelskom životu.
Propovijed je zaključio molitvom sv. Elizabete od Trojstva; „O Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam, pomozi mi da posve zaboravim sebe kako bih se nepomično i mirno nastanila u tebi, kao da mi duša već boravi u vječnosti. Neka ništa ne uzmogne pomutiti moj mir, niti me izvući iz tebe, o moj Nepromjenjivi, nego neka me svaki čas sve više unese u dubinu tvoga otajstva…
O moja Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo, Neizmjernosti u kojoj se gubim, Vama se predajem kao plijen. Zakopajte se u meni, da se ja zakopam u Vama, dok ne pođem promatrati u Vašem svjetlu bezdan Vaše uzvišenosti. Amen.“
Nakon propovijedi i upita o spremnosti na posvećenje Bogu i nasljedovanju Krista čistog, siromašnog i poslušnog, uslijedio je čin zavjetovanja, koji je s. Marija Katarina položila u ruke č. Majke Marije Regine od Presvete Euharistije, Popić. Zatim joj je predvoditelj slavlja predao knjigu „Prvotno Pravilo i Konstitucije Reda Bosonogih sestara Blažene Djevice Marije od Gore Karmela“ po kojoj je pozvana zauzeto živjeti svoje zavjete i svoj molitveno-duhovni život.
Pri kraju misnoga slavlja o. Pleše je čestitao s. M. Katarini i zajednici te zahvalio svima nazočnima, među kojima su bili roditelji s. M. Katarine, Antun i Bernardica Pinjušić, sestre, brat i rodbina. Misno slavlje animirale su skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Zavjetovanica je rođena 1996. u Zagrebu, a živjela je u Križu. Dolazi iz brojne katoličke obitelji gdje se prakticirala vjera. Završila je studij strojarstva u Karlovcu, a u Karmel je ušla 2020. godine te novicijat započela iduće 2021. godine.