SVETI JOSIP, UČITELJ PONIZNOSTI
U srijedu, 16. ožujka 2022., misnim slavljem koje je predvodio monfortanac p. Zdravko Barić iz Zagreba, sestre karmelićanke u Brezovici započele su trodnevnu pripravu za svetkovinu sv. Oca Josipa.
Osvrnuvši se na misna čitanja toga dana, p. Barić je stavio naglasak na poniznost koju Isus traži od svojih apostola koji su željeli prva mjesta u nebeskom Kraljevstvu. „Sveti Ciprijan je zapisao da je poniznost temelj duhovnog života. Na latinskom jeziku poniznost se kaže humilitas, a svoj korijen ima u riječi humus – najplodnija vrsta zemlje koja pospješuje rast biljaka. Dakle, bez istinske poniznosti nema duhovnog, a niti ljudskog sazrijevanja“, rekao je propovjednik.
Podsjetio je prisutne kako je čovjeku teško biti ponizan, jer želi biti velik, važan i dominantan nad drugima. No valja se upitati što Gospodin traži i očekuje od čovjeka? Kakvi bismo morali biti da Isus bude s nama zadovoljan? Bog i ljudi očekuju od nas da budemo dobri, miroljubivi, radosni, strpljivi, jednom riječju: malo više ponizni.
P. Barić je protumačio da bi hrvatska riječ poniznost mogla značiti: ići po nizini gdje nema uzvišica ni oštrica, tj. kompleksa veće vrijednosti. Jer, ponizan čovjek nije bahat, nije umišljen, nije samodopadan, ne gura se tamo gdje mu nije mjesto. On živi u istini, ima zdrav sud o samome sebi, duboko je svjestan svojih sposobnosti i svojih slabosti.
Poniznost je živio u potpunosti sv. Josip koji nije bio u središtu pažnje, nije imao glavnu ulogu, nije bio glasan ni nametljiv, i nama je ostavio primjer kakvi trebamo biti. Sv. Josip je bio velik za Boga jer je jako volio Isusa i Mariju. On se brinuo za njih i neprestano je osluškivao nadahnuća Duha Svetoga. On je bio ponizan službenik Božji, te je nastojao činiti što mu je Bog naređivao. Bio je ponizan suradnik Božje milosti. Dopuštao je da mu se Bog trajno miješa u njegovu svakodnevnicu.
Predvoditelj slavlja je zaželio da i mi poput sv. Josipa izvršavamo svoje dnevne zadatke, da se brinemo o ljudima koji su nam povjereni, da zarađujemo svoj svagdašnji kruh poput brojnih očeva i majki – skrovito i tiho, radišno i ponizno, skriveno od javnosti, ali ne i od Božjih očiju.
„Sveti Josip nije činio neka posebna čudesa. Međutim, on sam je čudo Božje ljubavi. Njega je Bog odgojio kako bi u svoje vrijeme preuzeo odgoj Božjeg Sina… Bio je ‘čovjek periferije’, koji ne privlači pažnju na sebe, ali upravo iz te periferije, iz drugog plana, ponizno djeluje na bitna događanja u Božjem planu“, naglasio je p. Barić.
Na kraju je preporučio vjernicima i sestrama da pokušaju biti lijepi poput sv. Josipa tamo gdje žive – u obiteljima, u redovničkim zajednicama, u redovitim dužnostima, te da budu marljivi, brižni, dobri, odgovorni, ponizni službenici Božji koji rade u Božjem vinogradu, njemu na slavu.
Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, a vjernici su im se pridružili. Svečanom pjesmom „Zdravo budi sv. Josipe“, čije je stihove i glazbu napisao Dražen Car, povjerile su sestre Domovinu i narod zaštiti i zagovoru sv. Oca Josipa.