Arhiva za "veljača, 2023"

Svečanim misnim slavljem koje je predslavio vlč. Krunoslav Kolar, župnik Župe Rođenja Isusova na zagrebačkoj Kajzerici, proslavile su sestre karmelićanke Karmela u Brezovici u petak, 10. veljače 2023., blagdan njihovog duhovnog Oca i utemeljitelja, bl. Alojzija Stepinca.Predslavitelju su asistirali Tomislav Skender i Luka Balaško, dok su čitanja pročitali Dora i Tomislav Skender.

Vlč. Kolar je započeo svoju homiliju mislima bl. Alojzija Stepinca: „’Zadnji cilj i svrha svetog redovničkog zvanja na koje vas je Krist pozvao jest, da budete jednom proslavljene sa svima svetima i slavite Trojedinoga Boga kroz vijeke vjekova. A neposredni cilj i svrha vašega zvanja jest da vježbanjem i stjecanjem krjeposti postanete što sličnije modelu, koji je osobno došao na svijet da pruži primjer čovjeku, Isusu Kristu.’ Ovo su riječi koje je na ovome mjestu, u Karmelu u Brezovici, 15. listopada 1940. izrekao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, čiji blagdan slavimo. Ove su riječi upućene sestrama karmelićankama, koje ovdje postoje zahvaljujući blaženiku, ali nije pogrešno iz ovoga iščitati i model za vlastiti život, jer svima nam je životni cilj biti proslavljeni sa svetima u Bogu, što pak možemo postići samo nasljedujući Isusa Krista. Taj zadnji cilj, koji se očituje u vječnosti s Bogom i njegovim svetima, živeći po primjeru Isusa Krista, ostvario je upravo naš blaženi Alojzije Stepinac.“

U liku bl. Alojzija možemo vidjeti simbol našeg naroda, kao i ono što bi kao vjernici trebali uzeti za svoja životna načela. Nakon dugih vjekova zatočeništva u raznim tvorevinama, naš je narod zadobio svoju domovinu. U svijesti nam mora biti da nam je ona privremeni dom, dok u zajednici Crkve koračamo prema vječnosti s Bogom. Do tog ostvarenja potrebno je živjeti ono što pred nas stavlja primjer bl. Alojzija Stepinca: „U prvom redu, to je potpuna predanost Bogu. Njegove posljednje riječi, koje je izrekao na današnji dan prije 63 godine, bile su: „Fiat voluntas tua!“ – Budi volja tvoja. To ne smije biti samo fraza naučene molitve Oče naš, već prije svega naš životni stav. Ako prihvaćamo i živimo Božju volju, nebo nam neće umaći. Da bismo tu volju lakše prihvatili, potrebna nam je blizina one koja je i sama uvijek pristajala uz volju Božju, a to je Blažena Djevica Marija, koju častimo kao kraljicu i majku našeg hrvatskog naroda. Blaženi je Alojzije rado hodočastio u nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, gdje je proglašen blaženim, a također je vrlo često poticao na molitvu krunice, osobito zajedničku, obiteljsku molitvu krunice. Gdje se zaziva Mariju, tu đavao nema prostora da bi snažnije djelovao“, rekao je predslavitelj.

Potom je naglasio Stepinčevu vjernost Crkvi i rimskom prvosvećeniku. Pod cijenu slobode i života nije se htio odreći onoga što je već četrnaest stoljeća neodvojivo od identiteta našega naroda. Rekao je i to da nije katolik koji pristaje uz Krista, a protivi se Crkvi koju je Isus utemeljio, koja poučava Božje istine. Nije katolik onaj koji osuđuje i ogovara papu, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice. Ako bismo možda i zapazili određene nedostatke kod onih koji su Bogu posvećeni, na nama je da za njih molimo, a ne da ih obasipljemo kamenjem i pribijamo na križ.

Nadalje, Blaženik nam je primjer strpljivosti i trpljenja, kao i ljubavi prema svakom čovjeku, bez obzira na njegovu vjersku, rasnu i nacionalnu pripadnost. Takvo srce potrebno nam je i danas. Nedostaje nam danas pastira koji su spremni dati život za ovce, očeva koji su primjeri života vjere, majki koje će djeci usaditi moralne vrednote, mladih koji imaju uzvišene ideale, djece koja su poslušna autoritetu. Sve je to u sebi utjelovio naš Alojzije Stepinac, koji je dao život za stado koje nije htio napustiti u njegovim najtežim trenucima progonstva. On nam je bio uzor vjere kada se činilo da je i Božje svjetlo utrnulo, naglasio je propovjednik.

Pri završetku propovijedi, vlč. Kolar je podsjetio vjernike da kardinalovo srce kuca u ovom Karmelu koji je, kako je sam posvjedočio, njegovo životno djelo, a koji je pozvan da svojim životom molitve, služenja i žrtve privede duše k zadnjem cilju za koji smo stvoreni, a to je život u Bogu. „Neka nam na putu zrenja u vlastitoj svetosti pomogne primjer i zagovor blaženog Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, a nama neka na srcu bude molitva da ovaj pastir zagrebačke Crkve bude što skorije postavljen kao primjer i uzor sveopćoj Crkvi kako bismo u svojim potrebama mogli zazivati: Sveti Alojzije Stepinče, moli za nas!“, uskliknuo je na kraju.

Nakon prve pričesne pjesme, sestre su pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić izvele solistički psalam „Gospod Bog je pastir moj (Psalam 23)“ češkog skladatelja Antonína Dvořáka.

Na kraju misnoga slavlja, vlč. Kolar je rekao da je lijepo proslaviti Boga na blagdan Alojzija Stepinca u Stepinčevom Karmelu sa Stepinčevim narodom, a dirljivo je služiti sv. Misu sa Stepinčevim kaležom: „Osjećam se malenim u ovom trenutku pred Bogom. Koliko nam je Bog dao da ga spustimo u ovom otajstvu Euharistije i same Pretvorbe… Krist nam je model svetosti. Stepinac je tu pomoć, zagovornik s Neba i primjer kako ostvariti svetost.“

Svečanim blagoslovom i Blaženikovom omiljenom pjesmom „Ljiljane bijeli“ o. Anzelma Canjuge završilo je euharistijsko slavlje, a tradicionalni susret na Stepinčevo s hodočasnicima iz Splita nije izostao.

Karmelićanin o. Srećko Rimac predslavio je u četvrtak, 9. veljače 2023., u brezovičkom Karmelu treći dan duhovne priprave za blagdan Stepinčeva.

U uvodnim mislima, o. Rimac spomenuo se sv. Skolastike, čiji danas spomendan slavimo, kao i njezine uloge u redovništvu. Naime, rekao je da kao što je sv. Benedikt, njezin rođeni brat, bio utemeljitelj zapadnog monaštva, tako je i ona bila utemeljiteljica zapadnog ženskog monaštva. Primjeri svetaca nas potiču da ih štujemo, jednako tako da ih nasljedujemo, kao što je to i primjer velikog i dragog nam sveca, Alojzija Stepinca, čiji blagdan sutra slavimo.

O Stepinčevoj svetosti, osobito o njegovom životu molitve, posvjedočio je i u svojoj zapaženoj homiliji. Tako je između ostalog rekao da Karmel ima svoj početak u nadahnuću zagrebačkog nadbiskupa Alojzija, kojega je vodio Duh Sveti i koji je želio da u svojoj nadbiskupiji ima duhovni svjetionik.

„Kao što sv. Ivan apostol, u prologu svoga evanđelja piše: ‘U početku bijaše Riječ… Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa.‘ Tako se i za ovaj Karmel i za sve druge koji su osnovani od njega, može reći: ‘Na početku svega bio je zagrebački nadbiskup Alojzije’. I sve je počelo od Boga, tako što je nadbiskup Alojzije bio poslušan nadahnuću Duha Svetoga. I sve je krenulo od toga nadahnuća koje je čuo u svojoj duši i odgovorio na njega. Odgovarati na nadahnuća Duha Svetoga može samo čovjek duboke molitve, a bl. Alojzije je bio upravo čovjek duboke molitve i iz molitve je proizlazilo sve njegovo djelovanje…“¸ rekao je o. Rimac.

On je započeo svoj život u okrilju obiteljske molitve, a završio ga je također s molitvom na usnama, koju su za njega nastavili njegovi najbliži suradnici. Vjerojatno je prvu molitvu za njega izmolila njegova majka Barbara, a posljednju župnik Vraneković i časne sestre okupljene oko njegove smrtne postelje. Molitva mu je bila uvijek prva točka dana. Molio je kao dječak, kasnije kao vojnik, student, radnik na gospodarstvu. Dok je bio u zatvoru u Lepoglavi, ustajao bi prije svih da izmoli svoje molitve, a zapisano je da je za vrijeme sužanjstva u Krašiću ustajao već u 3 sata ujutro kako bi izmolio sve molitve do jutarnje mise u 6 i 30 sati.

Prva molitva nakon ustajanja bila je arkanđelu Mihaelu, za pomoć u boju protiv zasjeda đavolskih. Nadbiskup nije molio samo za svoju nadbiskupiju, nego za čitavi svijet. Na svom pisaćem stolu imao je globus da se lakše i snažnije može mislima prenijeti po cijeloj zemlji i da moli za nakane najpotrebnijih. Na podnožju globusa pisalo je: ‘Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.’

Svaki dan se molio sv. Agatonu, papi, kako bi ga posjetio na ugovor koji je  u ime sv. Petra sklopio sa Hrvatima, da pomogne ovom nevoljnom narodu. Molio se i sv. Grguru VII., papi, da spasi naš pritisnuti narod. Posebno je molio za svoje progonitelje kao i njegov Učitelj, a znao je reći: ‘A jadnici ni ne slute da služim svetu misu najviše za njih i protiv njih, ukoliko zlo čine (da to zlo drugima ne naškodi), ne bi li im se Bog smilovao i obratio ih. A kad bi to i znali, ne drže do toga, ali to je sva naša borba: molitva, Misa i trpljenje,’ naglasio je propovjednik.

Blaženikov stav je bio: ‘onaj koji ne moli propada’. Bio je uvjeren da bez molitve čovjek ne može napredovati u životu, kao što zemlja ne može uroditi plodom bez sunca i kiše. On nam je primjer i učitelj molitve koji je preporučio da se moli sve ono što je u skladu s voljom Božjom i što služi našem spasenju. Dakle, najprije slaviti Boga po molitvi, a onda moliti Boga za naše spasenje i posvećenje, kao i za ostale nakane.

On je znao poticati svoje vjernike na žarku i revnu molitvu u obitelji i u crkvi, posebno molitvu nebeskoj Majci Mariji, osobito molitvu svete krunice. Ako to cijela naša Hrvatska učini, nema se čega bojati. Isto tako je pozivao narod da u javnosti svjedoči svoju vjeru i da se ne srami moliti pred drugima. Obitelj koja zajedno moli, ostaje zajedno. Vratimo se Kristu, njegovu Evanđelju i njegovu nauku. „Život biraj, Hrvatska, ne smrt!“, poručio je.

Nakon blagoslova, vjernici su zdušno zapjevali pjesmu Gospi Lurdskoj koju je Blaženik posebno štovao, i preporučili joj svoj život, obitelj, narod i Crkvu i tako, na svoj način, zarakoraknuli u sutrašnje slavlje.

U srijedu, 8. veljače 2023., misnim slavljem koje je predslavio p. Mihovil Filipović, SMM, obilježile su sestre karmelićanke i vjernici drugi dan trodnevne priprave za Stepinčevo.

U uvodnim mislima, p. Filipović je zahvalio Gospodinu na daru bl. Alojzija Stepinca koji nas zagovara na Nebu u ovim teškim vremenima i zaželio obilje milosti po njegovom posredništvu.

Misao vodilja prigodne homilije bila je sloboda i odgovornost. Osvrnuvši se na prvo čitanje iz Knjige Postanka rekao je da je Gospodin Bog stvorio čovjeka i postavio ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva; da ga koristi za sebe i to po Božjoj zapovijedi. Bog je stvorio čovjeka slobodnog, ali mu je zato dao odgovornost, koja se u konačnici ostvaruje u poslušnosti svome Stvoritelju.

U nastavku, p. Mihovil se osvrnuo na simbolično značenje „edenskog vrta“, mjesto gdje je čovjek pozvan da raste i sazrijeva u Božjoj prisutnosti. To je mjesto koje još nije do kraja savršeno, ali je u dinamici da to bude, te je istaknuo deset aspekata razvoja toga Božjeg mjesta u kojem je čovjek pozvan surađivati s Bogom.

„Eden je dobar, ali nije do kraj u punini slavan: čovjek je pozvan svojim djelima ući u slavu Božju. Kako je rekao sv. Irinej, da čovjek može ostvariti mnoge stvari, ali nikako ne može ući u slavu Božju. Da to ostvari potrebno je da služi Bogu,“ rekao je.

Nadalje, propovjednik je istaknuo da je Eden velik i da je u dinamici da se širi, da širi Božje kraljevstvo po daru plodnosti. U trećem aspektu, pater je govorio da je Eden u potpunosti dobar, ali nije siguran i zato je čovjek dobio zadaću da ga čuva. Poznato je da je napasnik stvorio sumnju čovjeku u Božju istinitost i dobrotu.

Govoreći o četvrtom aspektu, spomenuo je da u vrtu bila izmjena rada i odmora, da još nisu ušli u konačni odmor u koji ulaze oni koji vjerno slijede Janje Božje.

„Adam i Eva su stvoreni na sliku Božju, ali još nisu postigli onu slavu koju je Bog za njih imao: Bog ga je učinio malo manjim od anđela i slavom i čašću ga je okrunio (usp. Ps 8,5). Kad bi bili poslušni, Bog bi ih preobrazio, pobožanstvenio. Zato to radi sada u snazi Duha Svetoga i po Kristovim zaslugama: ‘Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti, on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svom slavnom.’ (Fil 3, 20-21),“ pojasnio je.

Isto tako, prisjetio se da su Adam i Eva bili bez odijela, to će reći, da još nisu bili obućeni u kraljevsku odjeću. To im je omogućio Krist Gospodin svojim poniženjem na križu kako bi ih zaogrnuo svojim kraljevskim, proročkim i svećeničkim haljinama. U sedmom aspektu propovjednik se osvrnuo na krhkost zajedništva Adama i Eve, na njihov pad, za razliku od božanskoga zajedništva koje u Kristu postaje neraskidivo i vječno.

Nadalje, u zadnja tri aspekta je kazao da su Adam i Eva uživali u Božjoj prisutnosti, mada su bili pogođeni Božjim sudom. No, Isus je uspostavio novi savez između Boga i čovjeka po svojoj žrtvi. Mogli su zadobiti spoznaju dobra i zla bez da jedu zabranjeno voće. Po vjeri i poslušnosti, mogli su ući u sva ona otajstva Božjega Srca, koje sada po Kristovoj objavi nastojimo živjeti, ali uz borbu i trpljenje koje je grijeh donio, te da po milosti ulazimo u „Novi Eden“, u stanje Božje prisutnosti.

Taj novi Eden se živi u našem odnosu s Bogom, u vjeri i poslušnosti srca. Zato je čovjek pozvan da živi odgovorno, čuvajući svoj odnos sa živim Bogom, koji govori u njegovom srcu, a to je najveći dar koji se ostvaruje zahvaljujući milostima Duha Svetoga.

Pri kraju homilije p. Filipović je spomenuo bl. Alojzija Stepinca koji je govorio o čovjekovoj slobodi i odgovornosti kroz jednu priču. Radi se o arapskom kralju Nemralu koji je svojim sinovima dao slobodu da izaberu što žele. Postavio im je tri vaze na stol: jednu od zlata, drugu od jantar i treću od dragog kamenja. Na jednoj je pisalo vlast, na drugoj slava, a na trećoj ništa. Prvi sin uzeo je vlast, kad ju je otvorio, unutra je bila krv; drugi je uzeo slavu i kad ju je otvorio, unutra je našao pepeo. Treći je uzeo gdje nije ništa pisalo i kad ju je otvorio nije našao ništa, ali bolje gledajući, vidio je urezano Božje Ime. Kralj je zapitao tko je uzeo najvrijedniju vazu. Mudraci su odgovorili, ovaj zadnji, jer Ime Božje je vrijednije nego cijeli svijet.

„Dakle, u našem izboru možemo ostati na vanjskom, materijalnom Edenu, ili možemo izabrati onaj nutarnji, duhovni Eden koji se po milosti Božjoj treba ostvariti u našem srcu, po preobrazbi i sjedinjenju s novim Adamom, po kojemu smo pozvani ući u novi Eden. Taj novi Eden, zar nije Marija u kojoj se ostvaruje to savršeno zajedništvo s novim Adamom,“ poručio je.

Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta pod ravnjanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

U godini znamenitih jubileja bl. Alojzija Stepinca – 125. obljetnice njegova rođenja i 25. obljetnice beatifikacije – vjernici i sestre karmelićanke iz Brezovice pripremali su se za njegov blagdan trodnevnom duhovnom pripravom. Misno slavlje prvog dana trodnevnice, u utorak 7. veljače predvodio je vlč. Željko Nestić, župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Dugoj Resi.

Asistirao mu je Tomislav Skender, a Dora Skender je pročitala prvo čitanje.

U propovijedi vlč. Nestić je podsjetio vjernike da je dolazak u Karmel dolazak i k Stepincu. Stepinac je ugrađen u svaki kamen toga vidljivog i nevidljivog zdanja. Govorio je o Karmelu kao o svom životnom djelu. Znao je da bez molitve i žrtve Crkva ne može živjeti. Nije doživljavao Crkvu kao administrativnu ispostavu vatikanske diplomacije – već kao ambasadu Neba na zemlji, dar Neba. Za tu Crkvu, dao je svoj život – čiste savjesti. Dakako, dao ga je za Boga Isusa Krista u prvom redu, onoga koji je tu istu Crkvu stvorio i postavio da „umjesto“ Njega, djeluje u svijetu, istaknuo je među ostalim predvoditelja slavlja.

U nastavku vlč. Nestić govorio je da je Crkva i danas živa sa svim svojim slabostima. Ona je danas jedna, sveta, katolička i apostolska. Takva je i zato što ju takvu čine likovi poput Alojzija Stepinca. No, poznato je i to da se često od vjere i Crkve stvori nekakva administrativna jedinica. Dojam je da su najvažnija izvješća, potvrde, posvjedočenja, upisi, ispisi, žigovi, biljezi, misne nakane, vizitacije… Takve stvari često skrivaju ono bitno – Boga Isusa Krista, kojega se često promatra kao Boga činovnika.

O sličnim postupcima farizeja i pismoznanaca navedeno je u naviještenom evanđelju toga dana. Naime, farizeji su primijetili da Isusovi učenici jedu kruh neopranih ruku i to ih zbunjuje. Jednostavno nisu shvatili Isusa i njegov zakon koji ih je trebao voditi k Bogu. Oni su od tog zakona učinili Boga.

„Htjeli su takvog Boga ponuditi Stepincu – Boga činovnika – kojega bi uredili i kreirali po svojoj mjeri. I koji bi slušao čovjeka. Izokrenulo bi se izvješće o postanku svijeta iz prvog čitanja. Tako nije više: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, nego: Na svoju sliku stvori čovjek Boga. Stvar je ‘samo’ o zamjeni dviju riječi. Opasan je taj Bog.

Budući da je Stepinac poznavao Boga Isusa Krista – jasno je vidio da ponuđeni bog to nije. I nije išao za njim! Nije se dao zavesti. Pa ni pod cijenu vlastitog života. I kao što je Isus odgovorio svojim provokatorima, tako i Stepinac svojim životom odgovara na nemoralnu ponudu nevjernosti Bogu i Crkvi.

I te ponude nisu prestale – one su stalno otvorene, nižu se jedna za drugom, nadmeću se u svojoj primamljivosti, mnogi ih i prihvaćaju – a da zamute ili poruše sliku o Bogu Isusa Krista često postavljaju slična pitanja kod neke društvene i ljudske tragedije ili katrastrofe: Gdje je sada taj vaš Bog? (Da brzo podmetnu svoga),“ rekao je vlč. Nestić.

Isto tako izrazio je mišljenje da se zadnjih godina u nekim kršćanskim skupinama pojavljuje ideja o zdravlju kao priznanju ili potvrdi da je „Bog s nama” te se mogu čuti izjave kako je Bog tamo gdje nema bolesti, gdje nema patnje, ili obrnuto, da je Bog odsutan tamo gdje je bolesti i nevolja. Ta ideja je vrlo opasna i pogubna za duhovni život, rekao je.

„Ako smo s Bogom, ne znači da nećemo osjetiti patnju… ne znači da nećemo biti bolesni. Tako je bilo i s našim Blaženikom. Nije ga Bog poštedio njegovih patnji, bolesti i muka; nije mu oduzeo njegovu ljudskost, već je bio s njim u patnji. Stepinac je išao do kraja i to je potvrdio na suđenju 1946.: ‘Na sve optužbe koje se ovdje protiv mene iznose odgovaram da je moja savjest mirna. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti prezir i poniženje… i pripravan sam svaki čas i umrijeti…’”

U nastavku, propovjednik je rekao da je Stepinac naglasio, isprovociran od svojih protivnika: „Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja’. Njegova izjava i danas je aktualna, napomenuo je propovjednik. „I to je na svoj način duhovna baština koju nam je, između ostalog Stepinac ostavio. Potrebno je posve povjerovati i prepoznati Boga Isusa Krista i beskompromisno odbaciti Boga činovnika. Tu nam pomaže Crkva, mistično tijelo Kristovo”.

Nadalje, vlč. Nestić naglasio je i blaženikovu misao: „Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnog pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju”.

„Ako smo usvojili gore spomenute riječi i počeli živjeti njegove poruke, a to su poruke Evanđelja, onda slavimo Stepinčevo”, kazao je propovjednik. Njegove poruke nas preobražavaju, mijenjaju i suobličuju Kristu Gospodinu.

Pozivajući se ponovno na bl. Alojzija Stepinca, vlč. Nestić je poručio: „’Predragi sinci, ljubite se među sobno! Vazda se bratski ljubite! I budite jedno srce i jedna duša!’ Jednako tako Blaženik nam je poručio: ‘Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini’”.

To čini Stepinac i danas, osobito na ovom mjestu koje je toliko ljubio, rekao je. „Stoga ga molimo da nam bude tješitelj i zagovornik u ovim vremenima, kako je to bio za života i kako je to obećao da će činiti nakon smrti. Blaženi Alojzije Stepinče – moli za nas”, zaključio je vlč. Nestić.

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Kristine Jadanić, OCD.

Provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Dario Tokić, OCD, predslavio je Euharistiju u prigodi Dana posvećenog života, u četvrtak, 2. veljače 2023. godine u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Uz njega je asistirao Tomislav Skender.

Nakon blagoslova svijeća i pročitanih misnih čitanja, uslijedila je nadahnuta homilija u kojoj je o. Provincijal rekao da su posvećene osobe znak one posvećenosti koja pripada svakom čovjeku, jer nas je Bog za sebe stvorio. Redovništvo kao takvo je znak da se svjesno opredjeljujemo za ono za što smo stvoreni. Takav život često je osporavan i neshvaćen. Stoga je potrebno moliti za redovnike i redovnice da mogu ustrajno i vjerno živjeti svoj poziv i biti poput Isusa Krista. Redovništvo kao svjetlo, nas na to podsjeća, misli su o. Tokića.

U današnji blagdan su utkana tri elementa duhovnosti: zahvalnost za ono što je bilo, prinos onoga što živimo sada i pouzdanje za budućnost koju Bog stavlja pred nas.

U židovskom narodu propisi su tražili da se prikaže prvorođenac Bogu četrdeset dana nakon rođenja kao dar prvine. Židovi su bili pozvani da od prvine svih plodova daju prvinu Bogu i da se tako sjete tko im je to darovao, da budu zahvalni Stvoritelju. Na tu zahvalnost često zaboravljamo kad se tužimo na svoje jade. Vidimo što nam nedostaje, a ne vidimo što nam je dano. Mi smo suradnici Božji… ako si ne posvješćujemo da je naš život dar, ne možemo živjeti zahvalnost, a ne živeći zahvalnost gubimo radost. Temeljni čin vjere svakog vjernika je Euharistija – zahvala, gdje se spominjemo da je Bog predao svoga Sina za nas, rekao je o. Provincijal.

Drugi element je prinos. Trebalo je prinjeti prvinu, muško prvorođenče, nositelja obitelji kojemu je pripadala briga za obitelj u budućnosti. Pozvani smo sve predati Gospodinu, a u svojoj sadašnjosti prikazati se i biti u odnosu s Bogom.

Treći element je pouzdanje za budućnost koju Bog stavlja pred nas. „Tvoja budućnost pripada Gospodinu. Nemoj sumnjati u Božju ljubav… Bl. Alojzije Stepinac je uzeo za svoje geslo pouzdanje u Boga, ono što nama nedostaje. On se uzdao u Gospodina i zato je sve mogao podnijeti. Ne možemo biti blaženi u svom životu ako izgubimo vezu s onim koji nas je stvorio. Trebamo njegovati svijest prisutnosti Božje i prikazati sve svoje djelovanje Gospodinu; slijedeće sekunde, minute, cijeli život koji živimo. Živjeti ne samo u Bogu nego i s Bogom, poput Marije i Josipa,“ poručio je predslavitelj.

Misno slavlje animirale su pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić,  OCD, a vjernici su im se pridružili.

Nakon sv. Mise uslijedilo je poticajno predavanje o. Daria Tokića pod naslovom „Put trpljenja ujedinjenog s ljubavlju“, a u prigodi 150. obljetnice rođenja sv. Male Terezije i 100. obljetnice njezine beatifikacije. Tako je između ostalog predavač rekao da putovati nikad nije bilo lako pa ni danas jer nas na putu mogu iznenaditi neugodne situacije, za mnoge od kojih nema drugoga riješenja nego podnijeti ih s više ili manje stila. Tako je bilo i sa sv. Malom Terezijom na njezinom duhovnom putu predanja Gospodinu. No, ono što put čini radosnim, to je pomisao na cilj prema kojemu se putuje.

Svetica o tome piše svojoj sestri Celini u listopadu 1893.: „U svojoj ljubavi On izabire za svoje zaručnice isti onaj put koji je odabrao za sebe… Hoće da se najčišće radosti pretvore u trpljenje tako da se, nemajući takoreći niti vremena da normalno diše, naše srce obrati Njemu koji je jedini naše sunce i naša radost.“

Otac Provincijal je istaknuo i to da sv. Malu Tereziju od njezinog rođenja prati trpljenje, od bolesti do rastanka sa svojim milima. Već od malih nogu, od kad se počela sjedinjavati s Isusom u sv. pričesti, Terezija je bila upoznata da trpljenje nije samo neugoda koju bi trebalo izbjegavati, nego i da može biti sredstvo po kojemu Bog vodi dušu k sebi.

„Trpljenje na putu prema Bogu je također neophodno jer nam ono razotkriva i nadvladava glavnog suparnika Bogu u borbi za našu ljubav, a to je ljudski egocentrizam… Na Terezijinom Malom putu trpljenje nije sredstvo koje nas usmjerava i otvara samo za Boga, nego preko Boga i za druge ljude. No važno je da ostane u skrovitosti, vidljivo samo Bogu i duši koja ga ljubi,“ naglasio je o. Dario.

Nakon predavanja sestre su nastavile zahvaljivati Gospodina na daru posvećenog života kroz molitvu i u susretu s Euharistijskim Isusom u tišini svojeg Karmela.