"Događanja"

Dječji zbor iz Remeta, pod vodstvom svoga zborovođe gospodina Gorana Kanceljaka i u pratnji bogoslova karmelićana: br. Hrvoja od Bogorodice Marije, br. Ivana Marije od Isusovog Pogleda i br. Mihaela Marija od Božjeg Lica i Krvi Kristove, hodočastio je, u nedjelju 30. studenoga 2025., Gospi Karmelskoj i sestrama karmelićankama u Brezovicu.

Sestre su ih dočekale s pjesmom i radošću, a djeca su se, nakon otpjevane zajedničke pjesme, predstavila i počeli postavljati svoja mala i velika pitanja. Bilo je tu raznih dječih pitanja od značenja karmelske rešetke, pa o molitvi, radu, rekreaciji, pa do pitanja kako se slave rođendani u Karmelu i tko sestrama popravlja kućne aparate kad se pokvare?

Nadalje nije manjkala pjesma malih romara: „Zdravo Marijo, sjajna zornice“, kao i njima najomiljenija adventska pjesma „Visom leteć“ uz koreografiju.

Zanimljiva je bila i činjenica koju su podijelili sa sestrama, a ta je; da u župi između ostalog djeluje i vrlo je aktivna Zajednica obitelji koja okuplja obitelji na području svoje župe u želji za zajedničkim rastom u životu vjere i Evanđelja i međusobnim pomaganjem na tom putu.

Među ostalim, mališani su sestrama objasnili kako izgleda jedna njihova proba za pjevanje. Naime, uvijek susret započinju molitvom, a onda im pjesmu koju uče, zborovođa protumači da razumiju tekst kako bi s još većom radošću pjevali i kako kaže jedna od djevojčica da pjevaju na hvalu i slavu dragome Bogu. To su potvrdili i pjesmom „Kao Marija“ koju su zapjevali pred likom Bezgrešne Kraljice Karmela u sestarskoj crkvi.

Sestrama su ostavili svoje nakane koju su zapisali na malim papirićima jer im je zborovođa priopćio da sestre rado mole za sve ljude na svijetu i za sve njihove nakane i potrebe. Bilo je tu oko 30-ak djece, od 6 do 13 godina. Djeca su izrazila svoju želju i nadu u ponovni susret sa sestrama karmelićankama.

U nedjelju, 9. studenoga 2025. godine, na blagdan Posvete Lateranske bazilike, posjetila su nas braća bogoslovi karmelićani u pratnji svoga magistra o. Nikole Grizelja, OCD.

Sestre su im pjesmom zaželjele dobrodošlicu, a č. Majka Ilijana ih je srdačno pozdravila i zaželila im jakost i ustrajnost na karmelskom putu kako bi bili znak Božje prisutnosti ovome svijetu. Zanimljivosti iz života braće bogoslova i sestara nisu izostale, a također i međusobno predstavljanje.

Među braćom bogoslovima bili su: br. Marko Marija od Euharistijskog Otajstva, br. Josip Marija od Svetog Lica i Djevice Šutnje, br. Zvonimir od Križa, br. Ivan Marija od Isusovog Pogleda, br. Mislav Marija od Svetoga Lica, br. Ivan od Ljubavi, br. Josip od BDM, br. Jeronim od Križa, br. Ilija od Kraljice Mira i Presvetog Srca Isusova, br. Marko od Bezgrešnog Srca Marijina, br. Augustin od BDM, br. Hrvoje od Bogorodice Marije, br. Mihael Marija od Božjeg Lica i Krvi Kristove, br. Mateo od Isusa, br. Tomislav od Utjelovljenja, br. Dominik Marija od Božje Volje. S njima je došao i mladić Branimir.

Potom su se predstavile sestre i radosno druženje se nastavilo.

Braća su nam ispričala gdje su bili ovoga ljeta u sklopu drugog novicijata. Bilo je tu zanimljivih novosti, iskustava i spoznaja. Od karmelskog međunarodnog programa priprave za svečane zavjete u Španjolskoj, pa do učenja jezika u Irskoj, Njemačkoj, Austriji. Svi su stekli bogata iskustva u susretima s drugim zajednicama i sredinama.

Na pitanje sestara o značenju njihovih redovničkih imena i prezimena, br. Josip Marija je posvjedočio da ime koje si izaberu je za druge, a prezime je za svakog osobnog jer obilježava poseban odnos između Boga i duše, odnosno njegov duhovni put kojim ga Duh Sveti vodi.

Bilo je i zanimljivo svjedočanstvo o snazi zagovorne molitve, osobito molitve za nova dobra duhovna zvanja.

Nakon bratsko-sestrinskog druženja, zajedno smo otpjevali Večernju Časoslova, uz preporuke u molitve i želji za ponovnim susretom. 

Mladi salezijanski prednovaci pod vodstvom svog odgojitelja don Mladena Delića posjetili su na blagdan sv. Luke evanđelista, u subotu 18. listopada 2025. godine, sestre karmelićanke u Brezovici.

Susret je započeo zajedničkom molitvom i srdačnim pozdravom i dobrodošlicom majke Marije Regine od Presvete Euharistije. Don Mladen je uzvratio na dobrodošlicu i predstavio prednovake, njih sedmoricu: Adriana Milinu iz Zadra, Stjepana Vrbaneka iz Knežije, Niku Bišćana iz Virovitice, Mihovila Galića iz zagrebačke Kajzerice, Andriju Lažetu iz Rudeša, Ivana Karlovića iz Pule i Luku Pandžića iz zagrebačke Dubrave.

U nastavku susreta Stjepan Vrbanek je ispričao svoj put do salezijanaca i kako je Gospodin dotaknuo njegovo srce kako bi ga slijedio u duhu don Bosca.

Potom je don Mladen podijelio svoje iskustvo sa susreta europskih odgojitelja salezijanaca koji se ovih dana održavao u Italiji. Bili su prisutni odgojitelji iz 27 europskih provincija. Rekao je da salezijanski odgojitelji mnogo ulažu u odgajanike na zajedničkoj i osobnoj razini i da takav rad donosi vidljive plodove, te da zvanja dolaze iz onih krajeva gdje je živa vjera i gdje mladi susreću žive svjedoke Evanđelja. Dodao je da je molitva jako bitna na duhovnom putu, kao i osobni susret s Gospodinom. Molitva mora uvijek ići prema bližnjemu. Istinski molitelj ne može biti neradnik jer ga molitva usmjerava na darivanje za druge. Molitva vodi do bratskog zajedništva, istaknuo je. Isto tako naglasio je da je lijepo svjedočiti radost i bogatstvo posvećenog života na koje ih je Gospodin pozvao.

U daljnjem tijeku razgovora, uz pitanja bilo je i pjesme, te preporuke don Mladena i prednovaka u daljnju molitvenu pratnju sestara.

Ovogodišnju svetkovinu sv. Terezije od Isusa, Avilske, prve žene naučiteljice Crkve, utemeljiteljice i obnoviteljice Karmela, proslavile su sestre karmelićanke i Svetičini štovatelji, u srijedu, 15. listopada 2025., u Karmelu u Brezovici svečanim euharistijskim slavljima, koja su predslavili: preč. Željko Nestić, dekan i župnik u Dugoj Resi, dopodnevnu euharistiju, a preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, večernju sv. Misu.

Uz preč. Željka suslavili su: preč. Mijo Matošević, vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. Ivica Zlodi, vlč. Andrija Miličević, vlč. Tomislav Šagud, vlč. Damir Ceković, vlč. Frano Bijelić, te bogoslovi: Mihael Popić i Fabijan Križanović.

Misna čitanja pročitali su bogoslovi: Mihael i Fabijan, dok je Evanđelje navijestio vlč. Frano Bijelić.

U svojoj nadahnutoj i zanimljivoj propovijedi preč. Nestić je prikazao, možemo reći, jednu vrlo važnu krepost u Terezijinom i u našem duhovnom životu. Riječ je, naime, o divljenju. Propovjednik vidi sv. Tereziju kao osobu pred čijom se veličinom jednostavno divimo. On preporuča da stanemo pred nju kao pred svjedokinju i ženu koja nas i danas uči kako pronaći Boga u svakodnevici života. Jednako tako, propovjednik je zapazio da Terezija za taj put ne traži savršene duše, već nesavršenim dušama pokazuje put k savršenosti, koji počinje s prvim korakom, a to je divljenje.  

U nastavku propovijedi dekan se zapitao: „Kad smo prestali biti zadivljeni? Kad smo se, u vjeri i u životu, navikli na čudo? Jer, čini mi se da traganje za Bogom uvijek počinje divljenjem. Ne znanjem, ne definicijom, nego divljenjem. Tko se zna diviti – taj već moli. Tko se zna zadiviti, taj ima čisto srce, srce koje prepoznaje ljepotu i ne misli da sve razumije. Piše Terezija Avilska: ‘Sve stvoreno govori o Bogu, ako čovjek ima srce da se divi. I list na stablu i kap rose mogu nas naučiti koliko nas Gospodin ljubi, ‘ustvrdio je.

Isto tako rekao je da se i Mudrost o kojoj smo čuli u prvom čitanju, rađa iz divljenjai čuđenja pred Bogom. Isus u pročitanom ulomku iz Ivanova evanđelja, također govori u Hramu o tome, a ljudi su zadivljeni njegovom riječju koja dolazi iz jedinstva i drugovanja s Ocem. On poziva sve one koji vjeruju i koji su žedni Boga, da dođu k njemu i da piju živu vodu. „Bog ulazi u naše suhe duše, nesavršene duše i zapaljuje u nama žeđ i divljenje. Jer tko više ne zna žeđati, taj se više ne zna ni diviti. A tko se ne zna diviti, teško će ikada moliti. Piše sveta Majka „U dubokoj molitvi duša ne razmišlja mnogo, nego samo gleda i divi se. Kao netko tko stoji pred velikim čudom i ne zna što bi rekao, samo uživa u onome što vidi,” spomenuo je.

Govoreći pak o Terezijinoj molitvi spomenuo je da nas ona uči da molitva nije neka tehnika, već susret zadivljenog srca s Bogom koji nas ljubi. Iako u Terezijinom životu susrećemo, ljudski gledano, dosta toga krhkoga i nedovršenoga, po mjerilima svijeta, ipak se ona uvijek divila Bogu koji je u njoj prisutan, koji je živ i koji ju voli. Iz tog divljenja rodila se mudrost koja ju je učinila crkvenom naučiteljicom.

Potom je primijetio da nam često ta sposobnost divljenja nestane. Sve nam postaje navika, kao da ništa ne izaziva onu iskru, svetost čuđenja. A bez te iskre, bez svetosti čuđenja, vjera postaje rutina, molitva dužnost, a srce suho. Zato nas sv. Terezija vraća na početak, na ono što je rekla dok je još bila djevojčica: „Hoću vidjeti Boga,“, istaknuo je.

Isto tako je svim prisutnima zaželio da im ova svetkovina bude poticaj da se ponovno zadive Bogu, svemu što čini i što jest jer tada se sve počinje mijenjati. Molitva tada postaje prijateljski susret, i zajedništvo postaje dar, i sakramenti ponovno postaju izvor. Kad se ponovno divimo, tad ne uspoređujemo, ne mjerimo, ne računamo. Samo stojimo – i gledamo, i šutimo, i zahvaljujemo, misli su preč. Nestića.

Zatim je ustvrdio da takav život divljenja i motrenja provode sestre u Karmelu. Njihov život izgleda izvana miran, tih, jednoličan, ali pun divljenja, tišine, molitve i Božje prisutnosti.

Na kraju je poručio: „I zato, dok danas častimo svetu Tereziju Avilsku, učimo od nje umijeće divljenja – ono djetinje čudo koje nas vraća u srce Boga. I ne govorim ovo jer sam to savladao. Baš naprotiv. Govorim to i samome sebi: da ponovno otkrijem kako Bog nije ‘tema’ o kojoj treba nešto reći i moguće zadiviti druge, nego Život; Bog nije ‘pojam’, nego Osoba; Bog nije ‘dogma i pravilo’, nego Ljubav. I možda, baš kad ponovno naučimo diviti se, iz naših će duša poteći te rijeke žive vode o kojima Isus govori. A to je već početak neba iliti put savršenosti.“

Misno slavlje završilo je skladbom mo. Ljubomira Galetića „Terezijo, ti serafe“, a pjevanje su animirale sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Prečasni Ivan Lukić predslavio je večernju sv. Misu, a uz njega su bili ministranti i čitači.

Na početku sv. Mise, obratio se prisutnim vjernicima i pozvao ih da ne budu samo promatrači nečijeg svetog života, već da sve što misle, govore i čine bude sveto. Isto tako potaknuo ih je da maknu sve što je nevažno, izvanjsko i trenutni osjećaj, a da Gospodina zamole da izlije nad njih svoje milosrđe i na sve one koje nose u svojim srcima.

U prigodnoj homiliji, preč. Lukić se osvrnuo na misna čitanja svetkovine, te je između ostalog rekao i to da se u Terezijinoj nauci može naći zdrava duhovna hrana i istinska želja i težnja za svetošću. Gospodin je dotaknuo njezino srce i sve je postalo u njezinom životu drugačije, sve ono izvanjsko što joj je prije bilo važno i ispunjavalo njezine čežnje, postalo je nebitno. Njezino srce žudilo je samo za Bogom, misli su preč. Lukića.

Nadalje, spomenuo je da je taj odnos s Bogom u nutrini duše ona živa voda koju je Samarijanka tražila od Gospodina na Jakovljevom zdencu, kao i ona mudrost iz prvog čitanja koja je važnija od svega jer nam daje mogućnost da u svakom trenutku biramo dobro.

Kada je netko zahvaćen od Boga njegovom ljubavlju, onda postaje sposoban nositi križ svoga života s radošću hodeći putem koji vodi u vječnu sreću.

Zatim je spomenuo da smo često u životu kušani različitim napastima, bilo u samostanu, bilo u braku i obitelji, ali da uvijek iz tih kušnji možemo izići kao pobjednici ako imamo pogled uprt u Gospodina. „Isus žeđa da se moja i tvoja duša spasi,“ naglasio je.

„Gdje je križ, odricanje, tu nije ništa bez veze. Ljubav je ona koja te potiče da se daruješ,“ spomenuo je.

Potom je upitao: „Što je to pravo bogatstvo? Što je to život? Brak? Obitelj? Što znači imati križ, patnju, poteškoću? Isus je onaj koji je iz ljubavi bio spreman otići na križ za nas. Bog ne osuđuje, Bog nas voli. Svaki put kada budemo tražili odgovor na bilo koje od ovih pitanja, naći ćemo Isusa. Neka se Bog proslavi u svijetu po našim životima,“ zaključio je.

Na kraju misnog slavlja, vjernici i štovatelji su imali priliku častiti relikviju sv. Terezije Avilske, primiti Gospin škapular, pristupiti sakramentu Pomirenja, kao i porazgovarati i preporučiti se u molitve sestara.

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke uz orguljašku pratnju s. M. Kristine Jadanić, OCD, a misnim slavljima prethodila je molitva krunice na nakane naših obitelji i za mir u svijetu, kao i Večernja molitva Časoslova.

Na spomendan Svetih Anđela čuvara u četvrtak 2. listopada 2025. djelatnici i suradnici Glasa Koncila i Malog Koncila pod vodstvom glavnog urednika Branimira Stanića hodočastili su tradicionalno svojoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica u brezovički Karmel. Hodočašće je započelo misnim slavljem koje je predslavio vlč. Ivan Dodlek, profesor na KBF-u u Zagrebu.

U svojoj homiliji vlč. Dodlek osvrnuo se na duh vremena u kojem je živjela sv. Mala Terezija. Naime, sv. Mala Terezija živjela je krajem 19. stoljeća, u vremenu egzistencijalne krize čovjeka koja se očitovala u osjećaju gubitka smisla, identiteta i orijentacije, a koja je uvelike uzrokovana vremenom i kulturom „Božje smrti“. Glasnogovornik te krize bio je Friedrich Nietzsche. Njegov proglas „Božje smrti“ ne odnosi se, naravno, na tvrdnju da Bog ne postoji. Egzistencijom suvremenog čovjeka zavladala je moderna znanost, a s njome isključivi racionalizam, narcisoidni individualizam i relativizam. Zbog te egzistencijalne krize, Nietzsche postavlja dijagnozu vremena, a to je gubitak smisla čovjeka i njegove egzistencije na zemlji, te daje terapiju: ne povratak poniznosti, jednostavnosti i skromnosti, već nadmoći. On misli da je rješenje krize suvremenog čovjeka u mudrosti njegove ljudske veličine i moći, a ne više u moralu slabih kršćana koji veličaju poniznost i neznatnost; ne više čovjek koji se ponižava pred Bogom, već biti nadčovjek koji stvara vlastite vrednote.

Takav stav kao da je predvidio već sv. Pavao kad je zapisao: „Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“

Ovo ludo i slabo Božje za Nietzschea je bila ludost, istaknuo je vlč. Dodlek. Tu ludost zaživjela je sv. Mala Terezija svojim Malim putom. Njezina dijagnoza u tom istom vremenu krize glasi: „Bog je živ!“ Ludost njezine duhovnosti jest put poniznosti, ljubavi i trpljenja, program Kristova križa. Upravo je sv. Matej apostol u svojem Evanđelju zacrtao tu ludost Božju, taj put malenosti. Naime, Isus svojim učenicima koji se nadmeću i pitaju tko će biti prvi, daje dva primjera, daje im znak i riječ. Znak je dijete, a riječ: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“

Slijediti Mali put sv. Terezije znači imati duhovni oblik djeteta: „Dijete je otvoreno, ovisno je o pomoći pa zbog toga i prima pomoć. Kao što je dijete maleno pred veličinom odraslih, tako je čovjek malen pred Božjom veličinom. Čovjek nije dostatan samome sebi. Program sv. Male Terezije je biti otvoren u svojoj nedovršenosti, a to znači trajno žeđati za Bogom, tražiti Boga. U ludosti križa tako se može odgovoriti ludošću Maloga puta jer je najveći onaj koji je najmanji. Ona je taj put prepoznala, zato govori kroz svoje spise o putu malenosti. Iz tog križa izraslo je predanje, žrtva, a to je sama ljubav“, zaključio je propovjednik.

Kod tradicionalnog blagoslova ruža pri kraju misnoga slavlja vlč. Dodlek je rekao da je ruža simbol ljepote ljubavi, a u svojoj trnovitosti simbol ludosti križa Malog puta. Potom se zahvalio svim djelatnicima Glasa Koncila i Malog Koncila, kao i sestrama na njihovoj žrtvi, molitvi, radu u skrovitosti i malenosti za cijeli svijet koji je potrebit Terezijinog Malog puta.

Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.

Prijateljsko druženje, uz aktualnosti u Crkvi i uz pjesmu, nastavilo se nakon sv. Mise u sestarskoj govornici.

Jubilarnu stotu obljetnicu kanonizacije i blagdana sv. Male Terezije sestre karmelićanke u Brezovici proslavile su u srijedu 1. listopada 2025. godine svečanom prijepodnevnom i večernjom Euharistijom.

 Misno slavlje u 11 sati predvodio je vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici, a uz njega je bilo desetak suslavitelja, među kojima preč. Ivan Miklenić, vlč. Vladimir Cvetnić, preč. Mijo Matošević, vlč. Ivica Berdik, vlč. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić i domaći župnik Stjepan Barić. U asistenciji su bili  bogoslovi Fabijan Križanović i Mihael Popić.

Misao vodilja nadahnute homilije bila je ljubav u životu sv. Male Terezije, o kojoj su govorila i blagdanska čitanja. U Prvoj Ivanovoj poslanici sv. Ivan, ljubljeni učenik, potiče nas na ljubav, a glavni razlog tog poticaja jest taj što je i sam Bog ljubav: „Ljubav je Božje ime, njegova narav. Ljubav je Boga potaknula na to da nas stvori, da nam se objavi, da nas otkupi. Sve što je Bog činio, činio je iz ljubavi jer je On ljubav. Stoga je put svakoga koji želi biti s Bogom ljubav koja omogućava da budemo prožeti Bogom, da on bude u nama i mi u njemu.“

Odgovor na pitanje što je zapravo ljubav nalazi se u Pavlovom hvalospjevu ljubavi, gdje se navode njezine vrline: da je ljubav velikodušna, dobrostiva, da ne zavidi, ne nadima se, ne traži svoje, sve podnosi, nikad ne prestaje. To znači da ljubav nije sebeljublje, već sebedarje bez računice. Ljubiti znači postati dar za drugoga, dati se drugome, naglasio je vlč. Kolar.

Ljubav je bila Terezijin put svetosti. Ona je i naš put svetosti u želji da i u nama utihne glas svijeta i našeg samoljublja, da progovori glas Božji koji nas vodi k njemu i bližnjima koji po nama trebaju iskusiti tu Božju ljubav: „To je put koji je Terezija naučila od onoga koji je i sam ljubio do mjere da se sasvim predao Ocu za nas, a to je Isus Krist, Učitelj svih učitelja. Iako je učila iz knjižice Nasljeduj Krista kao i iz spisa duhovne majke sv. Terezije od Isusa i duhovnog oca sv. Ivana od Križa, ali i mnogih drugih svetaca, najviše je učila od Krista s kojim se susretala u euharistiji, molitvi i čitanju Svetoga pisma. To su i naša tri stupa na kojima treba počivati naša vjera i svetost, odakle trebamo crpsti znanje, snagu i Božju milost da odlučno koračamo malim, ali sigurnim putem u nebo. Jer nisu sveci oni koji su bili vrsni poznavatelji Božje riječi, nego prije svega oni koji su je živjeli, oni iz čijih se života moglo čitati evanđelje. Takav je bio život i sv. Male Terezije koja je ušla u samostan da bi spašavala duše i molila za svećenike. Zahvalni smo joj što to i dalje čini s nebeskog Karmela, odakle na sve nas baca latice molitava koje pred Božjim licem upućuje djetinjim srcem koje ljubi Boga i sve nas“, rekao je vlč. Kolar.

U redovničkom imenu sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica izražen program njezinog života povezan s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja, kako je to rekao papa Benedikt XVI. Poput djeteta bila je jednostavna, malena i skromna i dala se voditi Božjom očinskom rukom, trudila se razveseliti Isusa. S druge strane nastojala je biti lice u kojem se može susresti Isusa, jer su njezine oči, kako nam je to vidljivo iz njezinih fotografija, uvijek zračile posebnim sjajem koji je odsjaj duše u kojoj stanuje Bog. Željela je biti Isusova prisutnost i istovremeno prepoznati tu prisutnost u drugima, pristupajući i služeći drugima u ljubavi. U svojim žrtvama postala je i Isusovo bolno lice, osobito u bolesti i unutarnjim iskustvima tame. Željela je biti dijete nebeskoga Oca poput Djeteta Isusa i živjeti ljubav koja se iščitava na Isusovu Svetom Licu, istaknuo je propovjednik zaključivši da nam život i misli sv. Terezije otkrivaju da s ljubavlju ne možemo promašiti nebo jer tko živi ljubav, taj je uvijek s Bogom.

Na kraju svete mise uslijedio je tradicionalni blagoslov ruža, a prije toga vlč. Kolar je čestitao sestrama njihov blagdan i zaželio im da budu poput Male Terezije, koja nije bila odmah savršena, ali se trudila sve činiti s ljubavlju i postigla je vijenac slave.

Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetište pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.

Generalni tajnik HBK-a preč. Krunoslav Novak predslavio je večernju sv. Misu. S njime je slavio vlč. Vjekoslav Pavlović, dok su vlč. Tomislav Kralj, o. Stanko Pažin, OCD, i vlč. Andrija Miličević ispovijedali hodočasnike. Misno slavlje animirao je Collegium pro musica sacra pod dirigentskom palicom Katarine Rončević i umjetničkim vodstvom Tihomira Prše.

U svojoj homiliji preč. Novak govorio je o tome kako je Terezija posljednju godinu života provela u teškoj bolesti, sjedinjujući svoje muke s Isusovom mukom: „Njezina muka bila je u tjelesnoj bolesti, ali je prošla i duboko duševno trpljenje, s veoma bolnom kušnjom vjere. Tu svoju patnju predala je Gospodinu podnoseći je, kako je napisala, poradi spasenja svih bezbožnika suvremenog svijeta, koje je ona nazivala ‘braćom’. Umrla je 30. rujna 1897. upirući pogled na raspelo koje je čvrsto stiskala u svojim rukama i izgovarajući jednostavne riječi: ‘Bože moj, ja te ljubim.’“

Na završetku homilije propovjednik je zahvalio Gospodinu na sestrama u Karmelu koje poput sv. Male Terezije svijetle predanjem u ljubavi za Boga, te je sve prisutne potaknuo da mole za naše obitelji, za mir u svijetu, za sve koji su u službi Evanđelja, svećenike, redovnike, redovnice, za svakog vjernika koji nastoji živjeti poziv na ljubav, kao i za nova duhovna zvanja, kako bi po molitvi i svjedočenju Božjih ugodnika porasla naša vjera i povjerenje u Njegov naum spasenja.

Blagoslov ruža nije izostao ni kod večernjeg misnog slavlja, a vjernici su imali priliku preporučiti se sestrama u molitve, častiti relikvije Male Svetice te obući Gospin škapular, kao i sudjelovati na Večernjoj molitvi Časoslova i molitvi svete krunice.

Zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski predvodio je u utorak, 22. srpnja 2025., u Karmelu u Brezovici misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule naše s. Marije Irene od Presvete Euharistije, Matijević, OCD.

U koncelebraciji su sudjelovali vlč. Željko Nestić, vlč. Zvonko Vuković, vlč. Krunoslav Kolar te karmelićani o. Tadej Perica, o. Dario Tokić, o. Ivan Pleše, o. Krešimir Bahmec i o. Juraj Marinković. Poslužitelji kod oltara bili su ministranti Tomislav Skender i Luka Balaško.

Na početku misnoga slavlja biskup Gorski uputio je riječi utjehe okupljenim vjernicima, osobito članovima obitelji pokojne redovnice – njezinoj majci, bratu i sestri – kao i sestrama karmelićankama. Izrazio je osobnu sućut, ali i sućut zagrebačkog nadbiskupa, te podsjetio da kršćani tuguju s nadom u Kristovo uskrsnuće.

„Kad netko napusti ovaj svijet u 44. godini života, kao s. Irena, često se kaže da je prerano otišao. No, kao što je Marta rekla Isusu: ‘Da si bio ovdje, brat moj ne bi umro’, tako i mi znamo da je Krist izvor života i temelj naše vjere“, poručio je biskup Gorski, naglasivši kako je s. Irena dosegla puninu vječnosti u koju vjeruju svi kršćani.

Podsjetio je i na riječi proroka Izaije: „Smrt će biti uništena zasvagda“, ističući kako ljudska čežnja za Bogom ne prestaje. „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vaša vjera“, citirao je svetog Pavla, napomenuvši kako uskrsnuće daje smisao životu, žrtvi i ljubavi.

Govoreći o životnom putu s. Irene, istaknuo je da je njezina vjera bila duboka i autentična. „Kao medicinska sestra brinula se za bolesnike, a ulaskom u Karmel odlučila se potpuno posvetiti Kristu. Shvatila je da je duh ono što vrijedi i što živi. U tom predanju može se prepoznati i misao Majke Regine Terezije Trbljanić: ‘Duhovni život je najdublji izvor sreće’“, rekao je biskup.

Dodao je kako se s. Irena odvojila od svijeta, ali ne i od ljudi – u tišini klauzure živjela je molitvenu blizinu s ljudima i njihovim potrebama. „Za života bila joj je potrebna vjera. Sada, kada je vjera prestala, ostaje ljubav“, kazao je biskup Gorski.

Na kraju propovijedi zahvalio je s. Ireni i svim sestrama karmelićankama na njihovoj duhovnoj službi za Crkvu. „Uvjeren sam da ako sestre ušute, nestat će duhovne snage. Plodove molitve ne vidimo, ali Bog zna koliko je dobra učinjeno, koliko je duša spašeno. Poziv s. Irene na ovakav život bio je njezin najveći dar Crkvi. Hvala i njezinoj obitelji. Znajte, s. Irena vas nije ostavila – ono što je činila ovdje, nastavlja činiti u Nebu“, poručio je okupljenima.

Na kraju misnoga slavlja od pokojne sestre oprostila se č. majka Marija Regina Popić, OCD, zahvalivši Gospodinu na njezinu životu i službi u brezovičkom Karmelu. Ukratko je izložila njezin put vjere i predanja.

Nakon mise, biskup Gorski predvodio je sprovodne obrede, a okupljeni vjernici, rodbina, svećenici i redovnice ispratili su s. M. Irenu na posljednje počivalište. Obred je zaključen pjesmom „Salve Regina“, a biskup je uputio riječi ohrabrenja: „Kad se dijete rodi, donosi radost na zemlji. Tako i kada netko umre u Gospodinu, rađa se za Nebo – i tamo nastaje radost.“

S. Marija Irena rođena je 14. studenoga 1980. u Dortmundu, u obitelji Franje i Jele Gulan. Krštena je 1. ožujka 1981. u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Dortmundu, a prvu pričest primila je 17. lipnja 1990. u Posavskim Podgajcima.

Prije ulaska u samostan, radila je kao medicinska sestra na neonatologiji u KBC-u Rebro u Zagrebu, gdje je provela pet godina. U Karmel je ušla 4. lipnja 2004., privremene zavjete položila 5. kolovoza 2007., a doživotne 1. kolovoza 2010.

S. Irena je živjela jednostavno, skrovito i predano, ispunjavajući svoje dužnosti odgovorno i savjesno. Tešku bolest podnosila je hrabro, s molitvom i predanjem. Preminula je u samostanu u ponedjeljak, 21. srpnja, u prisutnosti svojih susestara.

Gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo predslavio je središnje misno slavlje na proštenju Gospe Karmelske u nedjelju 20. srpnja 2025. u Karmelu u Brezovici. S njim su slavili preč. Mišel Grgurić, tajnik i kancelar Gospićko-senjske biskupije, o. Ivan Pleše, OCD, i trajni đakon Željko Kovačević, dok su u asistenciji bili bogoslovi gospićko-senjske biskupije Marko Butković i Petar Huseinović te dvojica sjemeništaraca sa zagrebačke Šalate, Gabrijel i Ivan Mrkonjić.

Biskup Medo se u nadahnutoj homiliji osvrnuo na tri sveta lika koje nam današnje slavlje stavlja pred oči, a to su prorok Ilija, Blažena Djevica Marija od gore Karmela i sv. Šimun Stock.

Istaknuo je i značenje brda Karmel odakle su potekli karmelićani i karmelićanke, a gdje je sagrađen i prvi hram posvećen Blaženoj Djevici Mariji, koja je zbog toga i nazvana Gospa Karmelska. To je sveto brdo svojom prirodnom ljepotom oduvijek privlačilo iskrene Bogotražitelje, među kojima se ističe prorok Ilija. On se na tom brdu borio protiv lažnih božanstava i branio vjeru u pravoga Boga koji je providnosan i milosrdan, suprotstavljajući se poganskim religioznim praznovjerjima i štovanju boga Baala. Propovjednik je naglasio da postoji opasnost da si stvaramo „bogove po mjeri“ i da je radi toga potrebno pročišćavanje naše slike o Bogu, odnosno naše vjere:

 „I Ilija i sv. Terezija Velika bili su proroci svoga vremena, temperamentni, odlučni, jasni i neposredni u obrani onoga u što vjeruju i što su iskustvom i Božjom milošću stekli… Zato si i mi često moramo postavljati pitanje: U kojeg Boga vjerujemo? Vjerujemo li u Boga Oca Isusa Krista? Zašto vjerujemo? Kada molimo Boga i Gospu? Kada smo u potrebi ili i kada nam ide dobro? Jako je važno svakodnevno u svome srcu ostaviti prostor i mogućnost za pročišćenje slike o Bogu. Bog u kojega vjerujemo i kojemu se molimo ne smije biti urar svemira, sudac koji samo kažnjava, svemoćni gospodar koji po svom hiru uređuje svijet. Ne! Naš je Bog Otac Isusa Krista, spor na srdžbu i bogat milosrđem, Bog koji oprašta, koji daje život, koji ulijeva nadu. Pravu narav Boga definirao je evanđelist sveti Ivan: Bog je ljubav! Kratko i jasno. Da je više rečeno bilo bi suvišno i nedostatno, a manje ljudskim riječima nije moguće.“

U nastavku homilije govorio je o prvim kršćanskim pustinjacima na gori Karmelu koji su Mariju prepoznali kao majku, ali i kao sestru koja oko sebe okuplja braću, kako nam donosi karmelska tradicija. Prvi su karmelski redovnici po svemu sudeći znali da put do Isusa, do iskustva Boga živoga, možemo prijeći i i prečicom, po Mariji. Kao da su samom Bogu pronašli slabu točku te je, u pozitivnom smislu, iskoristili kako bi mu se sigurnije približili, misli su gospićko-senjskog biskupa.

„Mnogobrojni naslovi pod kojima se štuje Blažena Djevica Marija odgovaraju mnogostrukim načinima na koje ona djeluje u povijesti našega spasenja. Ona djeluje donoseći nam duhovnu utjehu, zdravlje duše i tijela, mir u obitelji, uspjeh u radu. Po njezinu zagovoru, Bog zahvaća u sve trenutke našega života – u rođenju i u smrti, u trenucima boli i u trenucima radosti, u trenucima nade i u trenucima pustoši i tjeskobe“, naglasio je.

„Razlog zbog kojeg se utječemo Gospi jest nada u milost spasenja. Škapular koji danas mnogi vjernici stavljaju na sebe, a naše ga sestre nose cijeli redovnički život, nije neka vrsta propusnice koja nas oslobađa od životnih napora, kušnji i zla. On je znak odgovornosti i hrabrosti, štit i snaga da svakodnevno hodimo u svjetlu vjere. On zaklanja taj sveti prostor nutarnje borbe, ali i susreta s Gospodinom. On je poput skrovite sobe iz Matejeva evanđelja u koju se često trebamo povući kako bismo susreli Gospodina (Mt 6,6). Pakao od kojega molimo da budemo oslobođeni jest mržnja, razdor, zavist, ravnodušnost – sve ono što truje naše međusobne odnose i ne dopušta nam da živimo i kročimo u miru. Od pakla se oslobađamo kada radimo na većem jedinstvu, na većoj osjetljivosti za potrebe siromašnih, na većem zalaganju za svjedočenje evanđeoske poruke i blaženstava“, poručio je biskup Medo.

Na kraju homilije potaknuo je sve prisutne hodočasnike da iznova svakog dana otkrivaju radost u davanju više nego u primanju, da uče zahvaljivati Gospodinu za dar života, zdravlja, obitelji, vjere, te da budu zahvalni onima koji im čine dobro, a velikodušni prema onima koji ih povrijede, da pokušaju biti i hoditi zajedno:

„Nikada nećemo biti sami. Tome nas uče ovi blagdani i svetkovine tako važne i znakovite karmelskom Redu, ali i Crkvi. Prorok Ilija neka nam bude uzor u borbi za čistu sliku i iskustvo Boga, a Blažena Djevica Marija neka nas okuplja oko sebe kao prvu braću karmelskog Reda i kao naše sestre ovdje u Brezovici“, zaključio je.

Na kraju misnog slavlja otac biskup je zahvalio sestrama na njihovoj duhovno-molitvenoj prisutnosti u Crkvi i njegovoj biskupiji. Rekao je da su mu sestre veliki poticaj jer svojom prisutnošću svjedoče vječni život, život koji se daje za druge.

Misno slavlje animirao je Mješoviti župni zbor „sv. Cecilija“ iz župe Vukovina.

Nakon svete mise nije izostalo druženje i susret sestara s biskupom Medom u sestarskoj govornici, uz bliže upoznavanje s aktualnostima iz gospićko-senjske biskupije.

Središnjem misnom slavlju prethodile su dvije prijepodnevne sv. Mise. Karmelićanin o. Dario Tokić predvodio je jutarnju svetu misu u 7 sati. Misao vodilja nadahnute homilije bila je Blažena Djevica Marija u životu svakog čovjeka. Isus nam je s križa dao svoju Majku koja se brine ne samo za naš zemaljski život, već i za vječno spasenje. Po škapularu ona nas štiti sprijeda i straga. Marija je dar Božje milosti. „Tko ima Majku, ima sve“, rekao je o. Tokić. Potom je napomenuo kako su važni za naš život vjera i ustrajnost kojima je prorok Ilija od Boga izmolio spasonosnu kišu. Poručio je vjernicima da se ne trebaju bojati poteškoća i neizvjesnosti, već vjerovati, uzdati se i ustrajati.

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.

Zavjetnu svetu misu Župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine predslavio je u 9 sati vlč. Hrvoje Bušić, župni vikar spomenute župe, a sv. Misu je animirao ženski župni zbor iz Mraclina pod ravnanjem mo. Antuna Kotteka. Tu su bile i povijesne postrojbe Turopoljski banderij.

U prigodnoj homiliji vlč. Bušić potaknuo je vjernike da iskoriste ovaj trenutak i mjesto susreta s Gospodinom, tražeći poput proroka Ilije njegovo Sveto Lice. Po zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Ilije možemo moliti dragog Boga: Gospodine, ako sam našao milost u tvojim očima, nemoj me mimoići. Nemoj proći, a da se ne zaustaviš (usp. Post 18,3).

Proštenje Gospe Karmelske završilo je večernjom svetom misom koju je predvodio preč. Ivan Vučak, župnik u Krašiću, koji je u homiliji potaknuo vjernike da promisle kako provode svoje vrijeme, kako komuniciraju međusobno, a kako s dragim Bogom: „Nismo li mi danas došli do nogu Gospodinovih? Gospodin govori da nije dovoljno samo slušati, već Riječ koju smo čuli valja pretvoriti u djelo, konkretizirati. Ima određena faza života kada možemo sjediti do nogu Gospodinovih, ali onda Gospodin kaže: Idi i ti čini tako.“ Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Kristine Jadanić.

Tijekom cijelog dana vjernici su pristupali sakramentu pomirenja, a nakon svetih misa imali su mogućnost obući Gospin škapular.

Domjanićevom pjesmom „K suncu prosi vsaka roža“ završilo je ovogodišnje proštenje Gospe Karmelske.

Središnje misno slavlje na svetkovinu Gospe Karmelske u Brezovici predslavio je don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije. Uz njega su slavili vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Ivan i Josip Vragović, preč. Mijo Matošević, vlč. Vjekoslav Meštrović, vlč. Ivica Berdik, vlč. Ivica Zlodi, te domaći sin vlč. Željko Nestić koji je na početku misnoga slavlja pozdravio Oca provincijala i sve prisutne svećenike i hodočasnike, osobito hodočasnike iz župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku. Tu su bili i sjemeništarci Gabrijel i Ivan Mrkonjić.

U prigodnoj homiliji don Milan je meditirao o misnim čitanjima svetkovine, a posebno se zadržao na prvom čitanju i protumačio povezanost proroka Ilije i Karmela. Ilija se na brdu Karmelu borio s krivovjerjem, pobijedio lažne proroke, razgovarao s Bogom i izmolio blagoslovljenu kišu. Crkva nas želi poučiti moliti preko molitve proroka Ilije. Njegova molitva je bila posebno Bogu draga zbog njegove poniznosti, vjere i iskrenosti. Takvo srce ne može biti neuslišano. Ilija nam pokazuje što znači vjerovati u Boga i kako mu se moliti:

„Ilija se prignuo zemlji i sakrio lice među koljena – govori o Ilijinoj gorljivosti. On izlijeva srce pred Gospodinom, stavlja pred Boga svoje najdublje želje i potrebe. Daleko je to od suhoparnog izgovaranja riječi molitve. Zatim se govori o ustrajnosti. Ponavlja molitvu sedam puta. Bog nam ne želi sakriti svoje planove, želi ih otkriti, a za to treba ustrajnost osobe… Ilija moli za kišu da narod preživi i da povjeruje. On je vjerovao i kad nije bilo nikakvog znaka kiše. Tražio je da se Bog proslavi u njegovu narodu. Eto, tome i nas uči i uvjerava da Bog uslišava molitve koje su pune pouzdanja, uslišava i preko svih naših očekivanja.“ Propovjednik je istaknuo da smo svi pozvani popeti se na brdo Karmel i pronaći onaj cvjetni vrt u kojem se uživa u Božjoj blizini. Biti s Bogom, čežnja je upisana u dušu svakog čovjeka.

Zatim se osvrnuo na drugo čitanje, te je rekao da je Isus rođen od žene, što će reći, da je prihvatio našu ljudsku narav, dok je majka Marija pristala biti njegova majka koja je s njime sudjelovala u djelu spasenja. Ona je i majka sviju nas, kako nam to govori netom pročitano evanđelje. Ona je najsigurnija pratnja sve do prijelaza na drugu obalu:

„Kada se Isus obraća majci Evo ti sina, onda joj govori za svakoga od nas: ‘Ženo, evo ti tvojih sinova i kćeri’. Također, kad govori učeniku: Evo ti majke, govori to svakome od nas, i danas nam to kaže: ‘Evo vam majke’. Sve se ovo događa u ekstremnom trenutku povijesti kad je Sin Božji razapet od ljudi na križ, u trenucima umiranja. Možemo zamisliti bol Majke koja to sve promatra i proživljava. Upravo nas u tim porođajnim bolima Marija rađa za svoju djecu po riječima s križa: Ženo, evo ti sina!“

Kao što su uz križ Isusov stajale i neke žene, tako i danas stoje uz Isusov križ neke žene u Karmelu koje se zajedno s Gospom Karmelskom zauzimaju za ovaj svijet i za brojne duše svojom molitvom i žrtvom koje Gospodin uslišava, zaključio je svoju homiliju don Milan.

Večernju sv. Misu predslavio je pavlin p. Marko Kornelije Glogović iz Svetica kraj Ozlja. Uz njega su koncelebrirali vlč. Vjekoslav Pavlović, župnik u Blaškovcu i trajni đakon Željko Kovačević iz župe svetog Martina biskupa iz Pisarovinske Jamnice.

U prigodnoj homiliji p. Glogović se osvrnuo na značenje Marijine prisutnosti u našem životu i zahvalio dragom Bogu na daru nebeske Majke. Zatim je zamijetio da, iako je Isusova žrtva na križu bolna, ne izostaje utjeha Majke koja Sina gleda, tješi i ohrabruje do kraja. U našim teškoćama i križevima života, Gospodin nam daje Majku, misli su propovjednikove. Majka je tu da uzme naše muke i da te muke urode plodom i blagoslovom.

Propovjednik je naglasio važnost ustrajne molitve – da se treba neprestano vraćati, promatrati i strpljivo čekati Božji odgovor. To je potvrdio i vlastitim iskustvom nakon doživljene prometne nesreće. Tu je spoznao da je najveća milost biti sin, dijete, kći nebeske Majke.

Uz to je naglasio važnost i vrijednost nošenja škapulara, te je protumačio simbole škapulara, odnosno slike Presvetog Srca Isusova i Gospe Karmelske. Srce Isusovo stavljamo na prednju stranu kako bi naše srce bilo što sličnije njegovom Srcu i kako bismo mogli ispravno živjeti, a na leđa Gospin lik kao štit koji nas brani u životu. Škapular pokazuje čiji smo, kome pripadamo, te nam iz njega dolazi pomoć.

Na kraju homilije p. Marko je zajedno s hodočasnicima i štovateljima Gospe Karmelske izmolio posvetnu molitvu Majci Božjoj Karmelskoj:

„Blažena Djevice Marijo, Majko i Kraljice Karmela! Posvećujem se tebi iz zahvalnosti i ljubavi i obećavam ti služiti u djetinjoj ljubavi i vjernosti. Po tvojem uzoru hoću u vjeri i ljubavi slijediti tvoga Sina, mojega Spasitelja Isusa Krista. Želim poput tebe molitvom, žrtvom i djelotvornom ljubavlju služiti Bogu i ljudima. Poslušaj dobra Majko, ovo moje obećanje i primi moju posvetu. Daj mi milost da pod tvojim okriljem ustrajem u vjernosti Kristu i njegovoj Svetoj Crkvi. Amen.“

Prijepodnevno i večernje misno slavlje animirale su čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić i s. M. Kristine Jadanić. Tijekom dana ispovijedalo je do deset svećenika, a mnogi hodočasnici su obukli Gospin škapular.